Srbiji nakon promjene vlasti, ako do nje dođe, neće biti dovoljno samo zamijeniti jednu političku garnituru drugom. Trebat će ponovno izgraditi institucije, vratiti smisao demokraciji, utvrditi odgovornost za zloupotrebe i suočiti se s nasljeđem ratova devedesetih. O tome za tportal piše kazališni redatelj Kokan Mladenović, jedan od najotvorenijih kritičara političkih i društvenih prilika u Srbiji. U drugom nastavku našeg serijala o Srbiji nakon izbora upozorava da će najveći izazov biti promijeniti društvo koje je godinama učilo živjeti s korupcijom, političkom poslušnošću i kultom vođe
Što će biti sa Srbijom dan nakon izbora? Ako donesu promjenu vlasti, što će se dogoditi nakon odlaska Aleksandra Vučića? Hoće li se promijeniti samo ljudi na vlasti ili i sustav koji im je omogućio da godinama upravljaju institucijama, medijima i javnim životom? I kako će se oni koji danas podržavaju studentski pokret odnositi prema sugrađanima koji su sve to vrijeme bili na drugoj strani?
vezane vijesti
U našem serijalu o mogućoj Srbiji nakon Vučića, nakon glumca Svetozara Cvetkovića, koji je upozorio na opasnost od novih sukoba i potrebu da se nakon izbora izbjegnu žrtve, o tim pitanjima piše Kokan Mladenović, jedan od najpoznatijih i politički najangažiranijih kazališnih redatelja u regiji.
Redatelj kojemu kazalište nikada nije bilo izvan politike
Kokan Mladenović, rođen 1970. u Nišu, diplomirao je kazališnu i radijsku režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu 1995. godine. Tijekom karijere bio je umjetnički direktor Omladinskog pozorišta Dadov, Narodnog pozorišta u Somboru, direktor drame Narodnog pozorišta u Beogradu te ravnatelj Ateljea 212. Predaje režiju na beogradskom Fakultetu dramskih umjetnosti, a iza sebe ima niz nagrađivanih predstava postavljenih u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini te drugim europskim zemljama.
No Mladenovićev profesionalni put teško je odvojiti od njegova društvenog i političkog angažmana. Njegove predstave često se bave nacionalizmom, autoritarnošću, ratnim nasljeđem, političkom manipulacijom i odgovornošću pojedinca, a ni izvan kazališta ne izbjegava otvoreno govoriti o temama koje izazivaju podjele.
Upravo je u vrijeme njegova ravnateljskog mandata 2012. godine u Ateljeu 212 postavljena predstava 'Zoran Đinđić' Olivera Frljića te je izazvala burne reakcije u Srbiji. Mladenović je kasnije govorio da su nakon te produkcije počele prijetnje i pritisci pa je u sljedećih četrnaest sezona najveći dio profesionalnog života proveo izvan Srbije.
Njegov politički angažman imao je i izravne posljedice. Tportal je još 2015. godine izvijestio o kaznenoj prijavi protiv Mladenovića, podnesenoj zbog njegovih izjava o političkoj situaciji u Srbiji. Redatelj je tada bio pozvan na policijsko ispitivanje, a njegove izjave s neskrivenom dozom cinizma javno je komentirao i tadašnji premijer Aleksandar Vučić.
'Studenti su uspjeli probuditi jednu beznadnu zemlju'
O političkom angažmanu kazališta, položaju mladih i društvenoj odgovornosti Mladenović je opširno govorio i u velikom intervjuu za tportal u ožujku ove godine, uoči premijere svojeg autorskog projekta 'Carmina Burana' u zagrebačkoj Gavelli.
Tada je govorio i o studentskim prosvjedima u Srbiji, koje otvoreno podržava, te o potrebi da se mladima omogući stvaran utjecaj na društvo. Upozorio je na osjećaj političke nemoći, urušavanje povjerenja u demokratske institucije i obrazovni sustav koji mladima obećava budućnost, a ne omogućuje im da odlučuju o njoj.
Jednako je oštar i prema odnosu Srbije prema vlastitoj prošlosti. Suočavanje s odgovornošću za ratove devedesetih za Mladenovića nije sporedna povijesna tema, već jedan od preduvjeta izgradnje drukčijeg društva. U spomenutom intervjuu upozorio je da Srbija ni nakon tri desetljeća nije uspjela sagledati razmjere vlastite odgovornosti za zločine počinjene tijekom ratova na prostoru bivše Jugoslavije.
Njegov angažman dobro je poznat i hrvatskoj publici. U zagrebačkoj Gavelli režirao je, među ostalim, predstavu 'Što na podu spavaš' prema romanu Darka Cvijetića, koja se bavi ratnim iskustvom i njegovim posljedicama, a u Komediji je 2025. godine postavio političku satiru 'Juha braće Marx', o kojoj je tportal pisao u kazališnoj kritici.
'Carmina Burana', groteskni politički kabaret o svijetu straha, manipulacije i društvene poslušnosti, u kritici objavljenoj na tportalu opisan je pak kao sudar srednjovjekovnih motiva i suvremene političke stvarnosti, uz upozorenje da povremeno klizi u pamfletizam.
Što ostaje kada ode vlast?
U tekstu koji je napisao za tportal Mladenović se vraća upravo pitanjima koja godinama otvara u svojim predstavama i javnim istupima. Može li smjena vlasti doista promijeniti društvo ako ostanu isti obrasci ponašanja? Što znači odgovornost, a što osveta? Kako uspostaviti institucije koje neće služiti ni starim ni novim političkim favoritima?
Za razliku od Cvetkovića, koji je u prvom nastavku serijala stavio naglasak na opasnost od nasilja i potrebu međusobnog uvažavanja, Mladenović upozorava da odlazak jedne vlasti sam po sebi neće značiti kraj sustava koji ju je stvorio.
Njegov tekst prenosimo u cijelosti, jezično prilagođen hrvatskom standardu. Urednička oprema je tportalova.
Promjena vlasti tek je početak
Mislim da Srbiju danas više ne može promijeniti nikakva kozmetička politička promjena. Potrebna je mobilizacija čitavog društva i, prema mojem dubokom uvjerenju, okupljanje oko Studentske liste jer su studenti uspjeli učiniti ono što godinama nije uspijevalo političkim strankama – vratiti ljudima osjećaj da zajedničko djelovanje ipak ima smisla.
Ali pobjeda na izborima neće biti kraj ove priče, nego njezin početak, jer problem Srbije nije samo jedna vlast, jedna stranka ili jedan čovjek. Problem je društveni model koji je tijekom godina normalizirao korupciju, nasilje, bahatost, laž, političko podaništvo i odsutnost osobne odgovornosti.
Demokracija je kod nas toliko kompromitirana njezinim višegodišnjim simuliranjem da ćemo tek nakon promjene vlasti morati ponovno učiti što demokracija zapravo znači.
Ne bih volio Srbiju u kojoj ćemo samo zamijeniti njihove podobne našim podobnima, njihove medije našim medijima i njihov kult ličnosti nekim novim kultom ličnosti. Ako se to dogodi, onda se ništa suštinski nije dogodilo.
Potrebna nam je promjena cjelokupne društvene paradigme: neovisne institucije, odgovornost za učinjeno, slobodni mediji, kultura dijaloga i povratak elementarne pristojnosti u javni prostor.
Potrebna nam je lustracija i nužno nam je suočavanje s našim žalosnim i katastrofalnim udjelom u jugoslavenskim ratovima devedesetih. Srbija živi svoju nakaradnu mitomaniju i vrijeme je da se povijesnim istinama pogleda u lice, koliko god one bile neugodne.
A što se tiče suživota s ljudima koji danas podržavaju vlast, mislim da ćemo morati naučiti razlikovati odgovornost od osvete.
Oni koji su kršili zakone moraju odgovarati pred neovisnim institucijama, ali milijuni ljudi s kojima se politički ne slažemo neće nestati 26. listopada.
Njih čeka privikavanje na poredak u kojem politička ili politikantska lojalnost neće biti mjerilo uspjeha i sigurnosti, a čeka ih i duga glavobolja izazvana mamurlukom nakon bančenja u ovoj balkanskoj krčmi.
Najveća pobjeda zato neće biti odlazak jedne političke garniture. Bit će to trenutak u kojem prestanemo čekati novog vođu koji će rješavati naše živote umjesto nas.
Volio bih da za godinu dana živimo u zemlji u kojoj vlast ponovno može biti smjenjiva, institucije dosadne i pouzdane, a građanin važniji od stranke.
Tek tada ćemo moći reći da se u Srbiji doista nešto promijenilo.
