'Helikopter, heeeeeeelikopter', urla Fazlija u pozadini nadrealnog, po svemu sudeći AI-em generiranog videa u kojemu Aleksandar Vučić u svojoj famoznoj Škodi leti kroz oblake, ravno na predizborni skup u Zaječar. Folk hit poznat iz regionalnog filmskog megahita 'Svadba', i to scene u kojoj mladi Srbin i Hrvatica čekaju rezultate testa na trudnoću, ovoga je puta podloga za konačni test (nad)realnosti 'srpskog Supermena'. Vučić, naime, u aktualnoj kampanji, poput nekog 'Mileta u tranziciji', praćen kamerama svog reality cirkusa leti Srbijom od kafana do diskoteka, jede gulaš i sa seljanima razgovara o rakiji, mamurluku, sortama paprike ili deep cutovima iz diskografije Ljube Aličića.

Sve je to OK dok ga netko ne upita – odakle ti Škoda, frajeru? Upravo to su, recimo, učinili novinari tjednika Vreme te su pretresli njegove imovinske kartice još od 2012. godine i ustanovili da u njima tada predsjednik, danas građanin Vučić prijavljuje tek stan od 30 četvornih metara. Nema ni navodne monstruozne kolekcije vina u podrumima Belog dvora, ni skupih sakoa u kojima svako malo trčkara Macronu, Putinu i Xiju, pa čak ni te famozne Škode. Ne tvrdimo da nije njegova, ali nije ni Srbija – premda se Vučić već godinama ponaša kao da je i nju upisao u imovinsku karticu.

Zato nastavlja s obećanjima da će tako biti i nakon famoznog 25. listopada, uvjeravajući narod da će sve biti po njihovom, a to znači – njegovom. Jedna od najnadrealnijih scena cijele kampanje ona je iz Babušnice, kad mještane tjera da jačinom aplauza odrede koji će se infrastrukturni projekt prvi raditi u njihovom kraju. Točan – i očekivan – odgovor egzaltirane mase je, dakako, obnovljena lokalna cesta. Uklapa se to u koncept 'Vlade na kotačima', u kojoj Vučić planira srezati broj ministara s 31 na 12, a ti rijetki preživjeli imaju dići dupe iz svojih fotelja i biti na cesti, među građanima, baš kao i on. Jer i njemu, i njima, ovo je možda posljednja šansa.

Zašto Vučić više ne može čekati?

'Čini se da Aleksandar Vučić ovaj put nije raspisao izbore zato što ima jasan put prema pobjedi, nego zna da će čekanje samo pogoršati stvar', tumači nam politički analitičar Aleksandar Musić, dobro upućen u povijesnu genezu manipulativnih taktika njegova režima.

Iako u javnim nastupima njeguje vehementnu retoriku, od dolaska na vlast 2012. godine, smatra Musić, Vučića karakterizira 'proaktivno izbjegavanje svakog rizika i patološka fiksacija na tjedna istraživanja javnog mnijenja'. Na izbore je, kaže, izlazio samo kada je imao jasne pokazatelje da pobjeđuje.

'Sada nema takve sigurne brojke', upozorava Musić, dodajući da je parlamentarnu vlast mogao zadržati sve do redovitog izbornog roka, na prijelazu iz 2027. u 2028. godinu. No čini se da je procijenio kako bi mu svaki sljedeći mjesec dodatno pogoršao političku poziciju.

Što zbog jačanja studentskog pokreta, nadolazećeg u valovima koje ne može kontrolirati, što zbog nagomilanih afera ekipe oko njega, ali i prirodnog zamora materijala svojstvenog dugotrajnoj autokratskoj vlasti, Vučić je, čini se, zaključio da mu vrijeme više ne ide u korist.

Zato je – baš poput svojeg prethodnika iz tada suprotstavljene političke opcije, Borisa Tadića (iako će se od takvog pristupa nominalno distancirati) – odlučio ranije odmjeriti političke snage. Vučić je, naime, 9. rujna raspustio parlament i raspisao prijevremene izbore, da bi 27. rujna podnio ostavku na mjesto predsjednika te krenuo u kampanju za premijersku fotelju. Razlog je vrlo pragmatičan: nalazi se na kraju drugog predsjedničkog mandata, a ustavno ograničenje onemogućuje mu novi izbor na istu dužnost.

Nije da su mu te ustavne tričarije i dosad smetale. U gotovo petnaest godina dominacije izgradio je izrazito personaliziran politički sustav u kojemu su uspjesi vladajuće stranke, rad državnih institucija i javne politike pupčanom vrpcom povezani s njegovim likom i djelom. Svaka cesta, bolnica, povišica i politička odluka u takvom sustavu nose njegov potpis.

Može li takav sustav uopće proizvesti predsjednika koji nije Vučić?

Predsjednički izbori, koji nakon njegove ostavke moraju biti održani u ustavnom roku od najviše tri mjeseca, zato predstavljaju možda još veći politički problem za naprednjake od parlamentarnih.

'Gotovo sigurno je želio izbjeći poraz svog kandidata na predsjedničkim izborima – jer naprosto nema kandidata za pobjedu. Licitiralo se niskoenergetskim osobama poput Vladana Petrova, Čedomira Antića, čak i groteskne Ane Brnabić, no to su sve kandidati za sigurni poraz ako bi nasuprot njih stalo neko od opozicijskih imena koja su se spominjala – Nemanja Vidić, Dejan Bodiroga, Milo Lompar', ocjenjuje Musić i zaključuje:

'Naravno da se taj poraz ne bi bilježio Vučićevom predsjedničkom kandidatu, već njemu osobno, a to onda stvara određenu percepcijsku nit koja bi ga pratila do parlamentarnih izbora.'

U tome je, prema Musićevoj interpretaciji, i jedan od razloga za ranije parlamentarne izbore. Vučić je odlučio prvo pokušati osigurati novu parlamentarnu većinu i povratak na mjesto premijera, umjesto da čeka predsjedničku utrku u kojoj bi politički račun za eventualni poraz nasljednika bio ispostavljen upravo njemu.

Izjalovile se neke režimske kombinacije

Osim predsjedničkog nasljeđivanja, Musić upozorava na promjene u odnosima među političkim akterima. Neke kombinacije iz drugoligaške političke domene, koje su mogle pogodovati SNS-u, nisu se ostvarile.

Kao primjer navodi neuspjeh povezivanja proruskih političkih opcija Branimira Nestorovića i Aleksandra Vulina, zamišljenog, prema njegovoj interpretaciji, kao način privlačenja rubnih birača izvan neposrednog dosega Srpske napredne stranke. Projekt je propao u prilično neobičnoj epizodi koja je uključivala teorije o trovanju tijekom Nestorovićeva boravka u Rusiji, a o tome smo više pisali ovdje.

Musić ističe i propale kombinacije među aktivističkim opcijama koje su u postizbornom miješanju karata bliže Studentskoj listi.

'Grupacija Miroslava Aleksića, Miloša Parandilovića i Aleksandra Jovanovića Ćute odustala je od izlaska na izbore u korist Studentske liste (a režim se možda nadao mrvljenju glasova na toj strani). Na izlasku na izbore još iz nekog nejasnog razloga inzistiraju Stranka slobode i pravde (Dragan Đilas, Marinika Tepić, Zdravko Ponoš) i Autentična desnica (Miloš Jovanović), iako su i jedni i drugi daleko od prelaska izbornog praga', primjećuje analitičar.

Riječ je o izbornoj matematici u kojoj se ne računa samo koliko tko ima glasova, nego i koliko će ih propasti ispod izbornog praga, koliko će se raspršiti među manjim listama i kome će takav raspored u konačnici odgovarati.

Može li se izbore namjestiti prije nego što birači uopće izađu na njih?

Ostavimo li stranačku matematiku i predizborne kombinacije po strani, nameće se drugo pitanje: hoće li režimu ovoga puta biti teže utjecati na ishod izbora makinacijama na samim biralištima, ako mu to uopće bude potrebno?

'Sve se glasnije čuju podaci o ogromnom broju novovažećih fantomskih osobnih iskaznica, užurbanoj organizaciji glasačkih autobusa iz Republike Srpske te registraciji po više desetaka birača na pojedinim opskurnim lokacijama poput potleušica, garaža itd.

Što se tiče samih biračkih mjesta – na njima će režimu ovaj put biti teže krasti glasove jer će, čini se, prvi put u novijoj povijesti opozicijske snage moći promatračima pokriti sva biračka mjesta', ocjenjuje Musić.

Sumnje u vjerodostojnost biračkih popisa nisu nove, a aktualni primjeri samo ih potiču. U Priboju je, primjerice, prema medijskim izvještajima, na adresi kuće od svega 88 četvornih metara evidentirano čak 247 birača, a u pojedinim pograničnim općinama deseci tisuća birača vode se na adresama bez precizne ulice i kućnog broja.

Sama takva evidencija nije dokaz izborne krađe, ali zahtijeva provjeru. Promatrači OESS-ova Ureda za demokratske institucije i ljudska prava (ODIHR) još su nakon izbora 2023. preporučili temeljitu reviziju biračkog i matičnog registra, a problemi s povjerenjem u biračke popise nastavili su se i tijekom lokalnih izbora 2024. godine.

Drugim riječima, ako promatrači doista uspiju pokriti sva biračka mjesta, težište mogućih manipulacija moglo bi se pomaknuti na teren na kojemu se izbori zapravo pripremaju: biračke popise, prijave prebivališta i pritiske na birače. Organizirani prijevoz sam po sebi nije nezakonit, ali postaje problem ako je povezan s nezakonitim prijavama ili drugim izbornim nepravilnostima.

Bruxelles govori o demokraciji, ali što zapravo žele Istok i Zapad?

U Bruxellesu se već godinama raspravlja o demokratskom nazadovanju Srbije, izbornim nepravilnostima i problemima vladavine prava. No Vučić, unatoč svemu, održava intenzivne odnose s najvažnijim europskim prijestolnicama. Musićeva interpretacija odnosa međunarodnih aktera prema Vučiću prilično je izravna.

'Strani element je prešutno na strani Vučića jer je, sumirano, dosad svima isporučio manje-više sve što se od njega tražilo – ekonomski, energetski, teritorijalno', tvrdi Musić i razrađuje:

'Francuzi se ugrađuju u lukrativne vojne i infrastrukturne ugovore, Nijemci u energetske, a Amerikanci su zadovoljni njegovom servilnošću po pitanju Kosova i Metohije. Rusi mu ne vjeruju, no nemaju bolju alternativu za održanje makar površinske, tabloidne rusofilije. Kinezi su zadovoljni rudnicima koji su im predani te mogućnošću da na teritoriju Srbije drže praktično robovsku radnu snagu dopremljenu iz Kine', ocjenjuje analitičar.

Posebno je zanimljiva Musićeva procjena kako bi se ti interesi mogli odraziti na ponašanje stranih aktera nakon izbora.

'Ipak, čini se da će svi vanjski akteri biti dovoljno oprezni da ga ne podrže apriori te se nadaju izbornom danu i jednom glasu više na njegovoj strani da mu tada daju čestitku/poguranac', zaključuje Musić.

Nastavlja se: Može li se Vučićevoj Škodi stati na put?

Posljednji Musićev komentar djeluje uistinu otrežnjavajuće. Vučićev pristup, koji najčešće ilustriramo već potrošenom frazom sjedenja na dvije ili više stolica, godinama mu je omogućavao da prema van održava pouzdane političke i gospodarske veze, a kod kuće gradi sliku čovjeka bez kojega Srbija ne može funkcionirati.

Zato je i u Babušnici dovoljno nekoliko minuta pljeska da se odluči što će se graditi, dok Vučić nastavlja put u svojoj letećoj Škodi, uvjeravajući građane da će samo on riješiti njihove probleme.

No ovogodišnja kampanja otvara pitanje na koje ni pljesak ni Vučićev reality ne mogu unaprijed dati odgovor: može li politički sustav toliko vezan uz jednog čovjeka zadržati dosadašnju kontrolu u okolnostima sve izraženije političke neizvjesnosti?

Problem je u tome što su Srbiju u međuvremenu, u svojim maratonskim pohodima, obišli i studenti, donoseći novu energiju u mjesta u kojima je Vučić godinama bio jedini politički protagonist.

U ovoj smo se analizi usredotočili na Vučićevu strategiju, izborne mehanizme i međunarodni kontekst. Studentski pokret, njegovu organizaciju, političke mogućnosti i izazove s kojima se suočava detaljnije ćemo analizirati idućeg tjedna.