Biti izdavačem tiskanog medija u Europi ili Sjedinjenim Američkim Državama u posljednjih desetak godina je vrlo nezahvalan posao. Dnevne novine, tjednici, mjesečnici i druga slična izdanja sve se slabije vide na papiru uslijed nesmiljenog trenda pada naklada. Dio tog trenda svakako se može pripisati rastu interneta i dostupnosti informacija preko računalnih mreža. Najveća medijska imena zbog toga već godinama s upitnim uspjehom pokušavaju na razne načine monetarizirati svoju prisutnost na internetu u pokušaju da nadomjeste prihode izgubljene zbog pada popularnosti tiska.

Podatak da u takvom okruženju neki tiskani medij ostvaruje svoju najvišu prodaju u višedesetljetnoj povijesti i sam postaje vijest vrijedna objave u medijima. A upravo to se događa satiričnom britanskom dvotjedniku Private Eye.

Podaci britanskog ureda za nakladu (ABC, Audit Bureau of Circulations), koji se objavljuju polugodišnje, pokazuju da je Private Eye u drugom polugodištu 2016. dosegnuo rekordnu prodaju s prosjekom od 250.204 primjerka, devet posto više nego godinu dana prije, s time da je božićno izdanje prodano u čak 287.334 komada. Rekord je bio zabilježen i u prvom lanjskom polugodištu, kad je prosječna prodana naklada iznosila 230.099 primjeraka.

Ian Hislop, glavni urednik izgleda sve popularnijeg časopisa, izjavio je u britanskim medijima da su za dio rasta popularnosti Private Eyea vjerojatno krivi Brexit te izbor Donalda Trumpa za američkog predsjednika. Prošlogodišnja odluka Velike Britanije o izlasku iz članstva u Europskoj uniji donijela je općenit rast u čitanosti i slušanosti medija na britanskom otočju te kratkotrajan predah u generalnom trendu pada interesa za novine.

Private Eye je mješavina satire i ozbiljnog istraživačkog novinarstva. Često se bavi pojavama u britanskom društvu o kojima se malo ili nimalo piše - i ismijava sve ostalo: od političara i ostalih javnih osoba sve do drugih medija.

Private Eye je izrastao iz školskog časopisa što ga je krajem pedesetih godina prošlog stoljeća uređivala nekolicina suradnika koji će nakon završetka škole i upisivanja fakulteta nastaviti izdavati svoju satiru. Prvi 'ozbiljniji' broj pod sadašnjim imenom izašao je krajem listopada 1961. godine i časopis je tih dana nastavio s objavom nezrelog humora nalik na onaj koji su njegovi stvaratelji objavljivali u školi. No početak šezdesetih godina u britanskoj kulturi i medijima donio je i snažan rast popularnosti satire, posebno kad se ona kao forma počela njegovati i na BBC-ju. Zahvaljujući tome, popularnost Private Eyea je relativno brzo porasla, a time se promijenio i urednički fokus i to prema zrelijoj satiri i ozbiljnijem novinarstvu.

Isprva, u kratkom razdoblju, glavni urednik dvotjednika bio je Christopher Booker, no njega je ubrzo zamijenio Richard Ingrams ostavši na čelu do 1986. godine. Tada uredničku palicu preuzima Ian Hislop te ga uređuje i danas. Analitičari komentiraju kako u uređivanju postoji određena razlika između Hislopa i Ingramsa u tome što je Hislop ipak nešto oprezniji i ne dozvoljava baš toliko slobode koliko ju je nekad dozvoljavao Ingrams. Nije to ni čudo jer je zbog svojeg sadržaja Private Eye tijekom godina često bio metom tužbi povrijeđenih taština.

Koliko su novinari i urednici Private Eyea spremni daleko ići u njegovanju satire, možda dovoljno govori primjer da časopis za pojedine članove britanske kraljevske obitelji već desetljećima ima alternativna imena iz radničke klase. Kraljica Elizabeth je 'Brenda', njezin suprug, princ Philip je 'Keith', njihov sin, princ Charles je 'Brian', a njegova pokojna supruga, princeza Diana, bila je 'Cheryl'.

Kao protutežu satiri, časopis dosta vremena i truda posvećuje ozbiljnim temama. Neki od novinarskih podviga koji su objavljivani u dvotjedniku tiču se podataka o tome koliko nekretnina u Londonu je u vlasništvu tzv. off-shore tvrtki koje služe za prikrivanje pravih vlasnika ili koliko su loši ugovori što se sklapaju u britanskoj javnoj nabavi. Kolumnu 'Rotten Boroughs' (Trula naselja) smatra se britanskom nacionalnom arhivom korupcije lokalnih moćnika.

U svojim počecima Private Eye se dijelom ugledao i na francuski satirični tjednik Le Canard enchaîné, a njegovu izdavačku politiku dijelom slijedi i danas. Le Canard je poznat po tome što se njegova prisutnost na internetu u biti svodi na poruku 'idite i kupite novine na kiosku', a nešto slično tome prakticira i Private Eye te na internetu objavljuje samo dio sadržaja iz tiskanog izdanja.

Glavni urednik Hislop kaže da mnogo stvari koje se mogu pročitati u Eyeu bolje izgledaju u tisku jer on pruža mogućnost kombiniranja raznih tema i sadržaja, što se ne može pružiti na internetu. 'Ono što nudimo cijeli je paket pa čitatelji imaju sve na raspolaganju', dodaje on.

Koliko god bio popularan, časopis ima i svoje kritičare koji komentiraju da ozbiljnim člancima manjka kredibiliteta jednostavno zbog toga što autori Private Eyea u svojoj satiri jasno daju do znanja da su im iritantne pojedine osobe iz političkog života.

Od samih početaka Private Eye je bio u vlasništvu onih koji su ga pisali i uređivali i, iako se javno ne objavljuje lista vlasnika, poznato je da se ona nije bitnije izmijenila. List je i danas dijelom u vlasništvu onih koji ga stvaraju i/ili nasljednika onih koji su ga nekad stvarali te zbog toga uživa dodatnu uređivačku slobodu što se, očito, cijeni.

Iako brojke o prodaji britanskog dvotjednika bude optimizam za budućnost, u posljednje vrijeme nerijetko se u javnosti može čuti i ciničan komentar da nakon izbora Donalda Trumpa za američkog predsjednika više nema budućnosti za satirične medije. Ne zato što bi možda postojao strah od jačanja autoritativnih figura poput Trumpa koje bi mogle stvarati pritisak na satiru, nego jednostavno zato što je sama stvarnost postala satira koju je onda i teško ismijavati.

Hislop kaže da se njemu čini da ljudi usprkos tome traže sve više satire. 'Dodali smo još stranica novinarstva, ali i još stranica stripova i karikatura', objašnjava Hislop i dodaje da smatra da, dok god ljudi mogu platiti 2,5 funti za kavu, mogu odvojiti i 1,8 funti za primjerak Private Eyea.

Recept po kojem se stvara Private Eye nije se mijenjao već nekoliko desetljeća, a brojke o rekordnoj prodaji ukazuju na to da u moderno digitalno doba ima mjesta i za staru, iskušanu tehnologiju. Kao što je u glazbenoj industriji, usprkos posvemašnjoj digitalizaciji, u posljednje vrijeme došlo i do oživljavanja stare tehnologije gramofonskih ploča, Private Eye pokazuje da dosljednost u ozbiljnom novinarstvu i satiri i dalje ima svoju publiku. Tko se zadnji smije, najslađe se smije.