REALITY CHECK

Uči li nas virtualnost stvarnosti?

29.11.2010 u 01:31

Bionic
Reading

Odgovor na pitanje pomažu li nam virtualna iskustva u stvarnosti odlučili su potražiti novinari engleskog Top Geara

O utjecaju video igara na stvarni svijet obično slušamo od poluinformiranih novinara ili pak najrazličitijih fanatika koji u video igrama vide samoga Sotonu i sličnu ekipu. Dapače, u SAD-u se gotovo redovito za nasilje među mlađim naraštajima krive upravo video igre, dok roditelje i društvo, prave krivce za slučajeve nasilja, nitko i ne propitkuje.

 

Ipak, često ima i pozitivnih slučajeva pa je već tako dokazano da primjerice igranje pucačina poboljšava reflekse i brzinu reakcije u stvarnom svijetu, dok igranje igara poput avantura gdje je važno promišljanje i zaključivanje poboljšava logičko razmišljanje i u stvarnim situacijama. Ne, igrama ne postajete pametniji, ali i one su jedan od načina za ispunjenje postojećih potencijala.

 

Kako bi provjerili postoji li veza i između vožnje simulatora i pravoga automobila, novinari engleskog TV kanala Top Gear odlučili su testirati najboljeg svjetskog vozača auto-simulatora pod imenom 'iRacing'.

 

Na nedavnom natjecanju koje su organizirali upravo autori iRacinga prvu nagradu odnio je Greger Huttu, 30-godišnji Finac. Upravo on je za novinare Top Geara sjeo u trkaći automobil i bio tek tri sekunde sporiji od rekorda staze. Da, tri sekunde je ogromno vrijeme u utrkama, no Huttu je tada prvi put sjeo u trkaći automobil i, prema vlastitom priznanju, nikada prije u životu nije vozio brže od 150 km/h.

 

'Njegova kočenja su savršeno tempirana. Čvrst je i precizan na dodavanju brzine. U najbrži zavoj ulazio je sa 160km/h, dok profesionalci ulaze sa 180 km/h, što je znak apsolutnog samopouzdanja', zaključili su Top Gearovi stručnjaci. Jedini problem, kažu, bila je Huttuova blaga pretilost i fizička nespremnost, zbog čega je već nakon 15 krugova bio potpuno iscrpljen.

 

No fantastično je što čovjeka koji nikada nije sjeo za upravljač trkaćeg automobila od rezultata profesionalca dijeli samo njegova fizička (ne)spremnost. Sve potrebne vozačke vještine svladao je u virtualnom svijetu, sjedeći ispred monitora ili TV ekrana.

 

Naravno, poanta ovoga slučaja nije da potiče na sjedenje pred monitorom nauštrub aktivnosti u stvarnom svijetu, no dokaz je toga da se vještine i znanja mogu stjecati i virtualnim putem.