Smjena vlasti u Ukrajini nije ni po svojem sadržaju, ni po svojoj proceduri (zapravo odsustvu procedure) imala demokratsku narav. Viktor Janukovič bio je tipični produkt istočnoeuropske tranzicije, nezainteresiran za demokraciju i blagostanje građana i, vrlo vjerojatno, korumpiran. No, njegovi protivnici nisu nimalo bolji od njega. Neki, poput nacionalističkih bandi okupljenih oko organizacija 'Desni sektor' i 'Sloboda', nedvojbeno su gori, dok grupacije gospođe Timošenko i gospodina Klička i njihova kič-demagogija, blago rečeno, ne ulijevaju povjerenje. Relevantna liberalno-demokratska politička snaga koja bi zastupala građanske slobode, ljudska prava i, uopće, racionalnu politiku nije se pojavila na ukrajinskoj političkoj sceni. Proturječne okolnosti u kojima je došlo do pogibije stotinjak ljudi u Kijevu i višak zastava – a zastave su opasne krpe koje nikada ne slute na dobro – ukazuju na demokratsku insuficijenciju. U ukrajinskoj politici nema dobrih i loših momaka. Svi su loši.

Vlast kojoj je stalo do života svojih građana, njihove osobne slobode, sigurnosti i prosperiteta nikada ne bi preuzela rizik pogoršanja odnosa sa susjednom supersilom nego bi težila stabilnosti, kompromisu i smirivanju strasti. Štoviše, mudra i odgovorna vlast vodila bi politiku oprezne neutralnosti između Zapada i Rusije, od čega bi, Ukrajina, s osloncem na svoje nemale demografske i prirodne resurse, imala samo koristi i tako stvorila preduvjete za mirnu demokratsku evoluciju.

Režim u Kijevu krenuo je potpuno drugačijim putem. Prisutnost rusofobnih političkih snaga u novom ukrajinskom režimu pokazao se – opravdano ili ne, svejedno – dovoljnim razlogom da Putin zaključi kako postoji mogućnost da se Kijev neće pridržavati ugovora o najmu vojnopomorske baze u Sevastopolju, a takva neizvjesnost je, s obzirom na prvorazredni strateški značaj te baze, nešto što nijedna, bilo kakva i bilo koja, vlast u Kremlju jednostavno ne može dopustiti. O imperijalizmu se može naveliko moralizirati ali logiku moći slijedi svaka supersila neovisno o ideološkim sklonostima.

Takvu, imperijalističku logiku slijedio je i Zapad kada je novom kijevskom režimu dao bezrezervnu podršku. Bio je to jedan od najvećih promašaja zapadne diplomacije nakon Drugoga svjetskog rata. Podržala je režim koji nema ni demokratski kredibilitet ni demokratske namjere, čime je izdala vlastite moralne principe, a pritom je i podcijenila je rusku reakciju, što je bila početnička geostrateška pogreška. Zapad se, reklo bi se u američkom političkom žargonu, kladio na pogrešnog konja. Na pogrešnom trkalištu. Teško je vjerovati da su zapadni stratezi bili toliko glupi (premda to nije isključeno) da su sami izazvali krizu ne bi li istisnuli Rusiju s Crnog mora. Možda je takva samoubilačka ideja pala na pamet novom režimu u Kijevu, ali u tom slučaju ga je Zapad bio dužan obuzdati i učiniti sve – a nije učinio ništa – da Moskvi nedvosmisleno stavi do znanja kako nema takve namjere. Zauzimanje Krima, oslonac na lokalne ruske nacionaliste i instalacija tvorevine koja podsjeća na Krajinu i Herceg-Bosnu, bila je predvidiva, ali i iznuđena reakcija velike sile. Utoliko je zgražanje koje izaziva Putinov pothvat, iako načelno opravdano, zapravo prazno. Problem je u onima koji su pali na ispitu iz političke strategije: protivnika se nikada ne smije dovesti u situaciju u kojoj nema izbora, osobito ako je moćan, ambiciozan i lišen demokratskog senzibiliteta.

Ukrajinska kriza posljedica je nepostojanja novog i preciznog dogovora između velikih sila o podjeli interesnih sfera u Europi. Dogovore koje su postigli Churchill i Staljin u Moskvi 1944. i koji su potvrđeni (upravo) na Krimu i u Potsdamu 1945. – a Europi su omogućili desetljeća političke stabilnosti i prosperiteta – pregazilo je vrijeme. Kako bi se izbjegle buduće neizvjesnosti, na globusu treba povući nove crte razgraničenja. U pitanju su preveliki ulozi. Ne radi se samo o tome da su supersile sposobne u nekoliko sati uništiti život na Zemlji, nego i o opasnostima koje prijete svjetskoj ekonomiji. Stari lisac Henry Kissinger – nadajmo se ne samo u osobno ime – već je predložio razumno polazište za pregovore: Ukrajina bi trebala podjednako surađivati i s Istokom i sa Zapadom i izbjegavati neprijateljstvo prema Rusiji. Zadržala bi suverenitet nad Krimom, koji bi stekao veliku autonomiju, a status ruske baze u Sevastopolju ostao bi izvjestan i neupitan.

Logika moći primorava supersile na neprestanu igru živaca kojom se opipavaju slabe točke protivnika, ali kada naslute da bi taj poker mogao postati isuviše opasan – kao u Berlinskoj i Kubanskoj krizi početkom šezdesetih godina – sklone su dogovoru i te dogovore poštuju. Supersile su u trajnoj potrazi za ravnotežom snaga, ako ni zbog čega ono zato što bi njihov sukob značio 'zajamčeno uzajamno uništenje'. Njihov imperijalizam je racionalan i, koliko god da je bešćutan, još uvijek je manje zlo od nacionalističke ekstaze koja čezne za žrtvama u vlastitim redovima kako bi opravdala svoju suštinu: mržnju. Supersile se rukovode pragmatskim globalnim interesima, dok nacionalizam zarad svojih glupavih emocija prezire interes i nesposoban je za percepciju svijeta. Kad nacionalisti govore o takozvanom "nacionalnom interesu" uvijek imaju na umu nešto maloumno ili pogibeljno. Zato je važno da Moskva i Washington svoje pijune u Ukrajini drže pod strogom kontrolom i sklope remis prije nego pijuni postanu opasni jer u Ukrajini, kao i svugdje, ima dovoljno budala koje su spremne poginuti za opsjene poput teritorija, neovisnosti, suverenosti i samoodređenja.

Ufajmo se u imperijalistički racionalizam Moskve i Washingtona. Kako će uskladiti svoje interese u Ukrajini i hoće li tim kompromisom vlasti u Kijevu i Simferopolju biti nezadovoljne (a vjerojatno hoće), sporedno je. Bitan je sâm dogovor. Po svaku cijenu. Zbog mira i ljudskih života.