Nakon što je Velika Britanija pristala na dogovor kojim će povećati izdvajanja za inovativne lijekove, Washington sada pažnju usmjerava prema Njemačkoj, najvećem europskom farmaceutskom tržištu.

Prema pisanju Politica, američka administracija koristi diplomatske kanale diljem Europe kako bi uvjerila vlade da preuzmu veći dio troškova razvoja novih lijekova. Argument Washingtona je da američki pacijenti za iste lijekove često plaćaju višestruko više od Europljana.

Tajni razgovori Berlina i Washingtona

Prema izvorima upoznatima s pregovorima, predstavnici američke i njemačke vlade već mjesecima vode povjerljive razgovore o cijenama lijekova, farmaceutskim ulaganjima i trgovinskoj politici.

U pregovore su uključeni njemačka ministrica zdravstva Nina Warken i ministrica gospodarstva Katherina Reiche, koje razgovaraju s američkim Ministarstvom zdravstva i socijalne skrbi.

Na stolu su milijarde eura potencijalnih ulaganja, ali i pitanje koliko bi Njemačka trebala povećati izdvajanja za inovativne lijekove.

Britanski model kao uzor

Američka strategija temelji se na sklapanju bilateralnih sporazuma sa svakom državom zasebno, iskorištavajući činjenicu da zdravstveni sustavi i određivanje cijena lijekova ostaju u nadležnosti nacionalnih vlada.

Velika Britanija je ranije ove godine postigla sporazum s SAD-om kojim su britanske farmaceutske kompanije privremeno zaštićene od američkih carina, dok se London obvezao povećati potrošnju na lijekove tijekom sljedećeg desetljeća.

Farmaceutski sektor u Njemačkoj s velikim zanimanjem prati razvoj događaja.

'Pomalo zavidimo britansko-američkom sporazumu', rekao je Christian Hilmer iz udruge Pharma Deutschland, upozorivši da se njemačka industrija suočava s poteškoćama pri uvođenju novih lijekova na tržište.

Prijetnja odlaskom investicija

Trumpova administracija i farmaceutske kompanije koriste i argument mogućeg odlaska ulaganja iz Europe.

Podaci pokazuju da je Europa tijekom posljednjih desetljeća izgubila značajan dio globalnih istraživanja i razvoja u farmaceutskoj industriji. Dok se 1990. godine gotovo polovica svjetskih privatnih ulaganja u farmaceutska istraživanja odvijala u Europi, danas taj udio iznosi tek oko četvrtine.

Američki farmaceutski div Eli Lilly i njemački Boehringer Ingelheim nedavno su najavili smanjenje planiranih ulaganja u Njemačkoj kao odgovor na vladine mjere usmjerene na ograničavanje troškova zdravstvenog sustava.

Sličan scenarij dogodio se i u Velikoj Britaniji, gdje su neka ulaganja ponovno pokrenuta nakon postizanja sporazuma sa SAD-om.

Europske vlade oprezne prema zahtjevima industrije

Unatoč pritiscima, brojne europske vlade nisu spremne slijepo prihvatiti zahtjeve farmaceutskih kompanija.

Mnoge države već se suočavaju s rastućim javnim dugom, sporim gospodarskim rastom i velikim pritiskom na zdravstvene proračune.

'Već sada u Europi previše plaćamo lijekove', upozorio je Yannis Natsis iz Europske platforme socijalnog osiguranja (ESIP).

Kritičari smatraju da bi popuštanje zahtjevima industrije moglo otvoriti vrata novim pritiscima i dodatnim zahtjevima u budućnosti.

Trumpova nova politika cijena lijekova

Dodatnu neizvjesnost izaziva i Trumpova najavljena politika tzv. 'najpovlaštenije nacije' (Most Favored Nation), koja bi trebala stupiti na snagu početkom sljedeće godine.

Prema tom modelu, SAD bi za određene lijekove nastojao postići cijene usporedive s najnižima među skupinom razvijenih zemalja, uključujući Njemačku.

Farmaceutske kompanije upozoravaju da bi zbog toga mogle odgađati lansiranje novih lijekova u pojedinim europskim državama kako bi zaštitile profitabilnije američko tržište.

Kritike britanskog sporazuma

Iako Washington britanski sporazum predstavlja kao uspjeh, u Ujedinjenom Kraljevstvu on izaziva brojne kontroverze.

Kritičari tvrde da će porezne obveznike dugoročno stajati milijarde funti, dok nije jasno hoće li donijeti očekivani rast ulaganja i inovacija.

Ekonomisti procjenjuju da bi dodatni troškovi za britanski zdravstveni sustav do 2036. godine mogli dosegnuti između dvije i tri i pol milijarde funti godišnje.

Zbog toga mnogi europski dužnosnici britanski model više vide kao upozorenje nego kao primjer koji bi trebalo slijediti.