'Francuzi nisu bili kod nas, i to na prevarantski način. Zvali smo ih, očekivali ih, a oni su se potpuno oglušili i onda tri mjeseca kasnije otišli u Srbiju. Francuzi nisu došli na našu proslavu, jednu u deset godina, ponašaju se prema nama kao da ne postojimo', rekao je ovog tjedna predsjednik Zoran Milanović objašnjavajući zašto ni pod koju cijenu hrvatska noga ne smije stupati u francuskom glavnom gradu, barem ne ovom prilikom.

U pozadini se dakako kriju dublji razlozi: svečani mimohod ove godine doista se predstavlja kao manifestacija Koalicije voljnih, neformalne organizacije za vojnu i civilnu potporu Ukrajini u kojoj Plenković želi vidjeti Hrvatsku, a Milanović bi je najradije katapultirao. Svejedno, činjenica je da će pariškim ulicama marširati simbolične postrojbe iz svih država članica EU-a izuzev Hrvatske ako Vlada ondje doista ne pošalje kakav vod policajaca, specijalaca, vatrogasaca ili veterana.

Stara rana: Jesu li Francuzi doista uvijek bili uz Srbiju?

Zapovijed koju je predsjednik države izdao da bi spriječio odlazak dvadesetak vojnika u Francusku stoga je evidentno bila motivirana širim geopolitičkim motivima, a manje stvarnim jalom zbog (navodnog) krajnje bezobraznog odnosa jedne od dviju europskih velesila prema državi kojoj je na čelu. No mora se priznati da je barem u dijelu javnosti Milanović uspješno nametnuo narativ o zločestim Francuzima koji Hrvatima 'nisu partner', koji su 'skupili našu milijardu i onda otišli iste avione prodati Srbima' i slično.

Koliko je to doista točno? Kakvi su uopće današnji odnosi Hrvatske i Francuske – jesu li i dalje opterećeni (opravdanom ili neopravdanom) hipotekom s početka devedesetih, po kojoj su Francuzi prije svega 'prijatelji Srbije', što često automatski navodi na zaključak da su i neprijatelji Hrvatske? Je li moguće to da su međunarodni odnosi doista utemeljeni na (ne)prijateljstvima starima preko stotinu godina ili danas države spajaju isključivo interesi, a možda i zajedničke vrijednosti?

Od Napoleona do Marseillea

Hrvati i Francuzi, treba reći, imaju dugu i zanimljivu zajedničku povijest, pa su se u kratkom periodu čak nalazili u zajedničkoj državi, odnosno carstvu, kada je Napoleon zauzeo velik dio današnje Hrvatske i uspostavio ilirske pokrajine koje su, međutim, trajale tek nekoliko godina, da bi taj teritorij potom ponovno potpao pod vlast Habsburgovaca. Postoji i navodna, službeno nepotvrđena Napoleonova izjava koja glasi: 'Hrvati su najbolji vojnici svijeta i kada bih imao samo 100 tisuća Hrvata, osvojio bih čitav svijet.'

S Hrvatima je Napoleon doista osvojio Moskvu, ali nakon jedva mjesec dana morao se povući.

Stotinjak godina kasnije slijedi Prvi svjetski rat, u kojemu su Francuzi i Hrvati bili na suprotnim stranama i u kojemu su sile Antante – Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Rusija i Srbija – pobijedile Centralne sile, Njemačku i Austro-Ugarsku, u sklopu koje se dakako nalazila i Hrvatska, a zatim dva desetljeća kasnije čuveni atentat u Marseilleu, u kojemu je pripadnik makedonskog VMRO-a, uz inspiraciju i ključnu podršku ustaškog pokreta, likvidirao srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića i francuskog ministra vanjskih poslova Jean-Louisa Barthoua.

U Drugom svjetskom ratu u obje države postojali su marionetski režimi, ali i pokreti otpora, pa je tako splitski Hajduk ukazom Charlesa de Gaullea proglašen 'počasnom sportskom momčadi slobodne Francuske'.

Devedesete i francuska sjena nad Hrvatskom

Početkom devedesetih francuska vlast iz niza je razloga – nastojeći održati tradicionalnu bliskost sa Srbijom zbog sentimenta iz Prvog svjetskog rata, ali možda još više želeći spriječiti geopolitički prodor netom ujedinjene Njemačke na Balkan – percipirana kao zaštitnica Jugoslavije i protivnica osamostaljenju njenih republika, premda je Hrvatsku također priznala 15. siječnja 1992. godine, kao i ostale zemlje tadašnje Europske zajednice.

Bilo je to nevoljko, od Francuske gotovo iznuđeno, što su dokazale godine koje su slijedile: premda su tamošnji intelektualci poput Alaina Finkielkrauta i Pascala Brucknera žustro zagovarali pravo Hrvata i Slovenaca na vlastitu državu, službena vlast i većina medija ostali su izrazito kritični i hladni. Pamti se posjet tadašnjeg predsjednika Mitterranda opkoljenom Sarajevu, čime je zapravo spriječio međunarodnu vojnu intervenciju koja bi zaustavila agresiju.

Badinter, Chirac i preokret u odnosima

S druge strane ipak treba reći da je baš nekadašnji francuski ministar pravosuđa Robert Badinter bio na čelu međunarodne komisije koja je utvrdila da su republičke granice ujedno međunarodne te da se nove države nisu odvojile nego se Jugoslavija naprosto raspala, što je zapravo omogućilo međunarodno priznanje Hrvatske.

Odnosi zatopljavaju 1995. godine, nakon dolaska na vlast Jacquesa Chiraca te potpisivanja Washingtonskog i Daytonskog sporazuma – najbliži suradnik pokojnog predsjednika Tuđmana Hrvoje Šarinić bio je 'osoba za vezu' između Zagreba i Pariza – a dramatično se poboljšavaju nakon smjene vlasti u Hrvatskoj 2000. godine. U Zagrebu se već godinu dana kasnije održava povijesni prvi samit Europske unije izvan njezina teritorija, na kojemu se trasira put Hrvatske prema Uniji, a nešto kasnije Francuska čak postaje neslužbeni 'sponzor' Hrvatske.

Rafalei, strateško partnerstvo i novo razočaranje

U dugih 35 godina bilateralnih odnosa svi su hrvatski predsjednici i premijeri službeno posjetili Pariz, no tek je Emmanuel Macron prvi francuski poglavar koji je službeno posjetio Hrvatsku kada nam je prodao – Milanović bi rekao da nam je 'uvaljao' – eskadrilu borbenih aviona Rafale. Dvije države tada su potpisale sporazum o strateškom partnerstvu, a kada je došla na red njihova isporuka, dogovoren je i akcijski plan koji je, doduše, imao rok provedbe od samo dvije godine.

Nakon što su Rafalei, i to njihova naprednija verzija, uskoro prodani i Srbiji, revizija sporazuma ili usvajanje novog akcijskog plana više se ne spominju.

Granić: Francuska je Hrvatskoj strateški važna

Bivši dugogodišnji ministar vanjskih poslova Hrvatske u devedesetima Mate Granić za tportal otkriva povijesnu crticu koja dokazuje da u međunarodnim odnosima naslijeđe i tradicija katkad zbilja imaju važnu, ako ne i presudnu ulogu:

'Francuski predsjednik Mitterrand još 1991. godine čvrsto je podržavao Srbiju i opstanak Jugoslavije te je o tome potpuno otvoreno govorio. Sjećam se da mi je državni tajnik Svete Stolice Jean-Louis Tauran godinama kasnije na Plitvicama prepričao kako je, kada je Hrvatska izglasala saborsku deklaraciju i ustavnu odluku o suverenosti, punih pet sati razgovarao s Mitterrandom i nagovarao ga da podrži Hrvatsku. Nakon svih izgovorenih argumenata, rekao mi je, francuski predsjednik digao se sa stolice i uzviknuo: 'Ali Srbi su naši prijatelji iz Drugog svjetskog rata!'' otkriva Granić.

'Naravno, stvari su se naknadno mijenjale kada je na vlast došao Jacques Chirac jer je vrlo dobro razumio situaciju i bio vrlo korektan prema Hrvatskoj, kao i cijeli njegov kabinet. Chirac je odigrao i vrlo važnu ulogu u zaustavljanju rata u Bosni i Hercegovini, za razliku od Mitterranda', dodaje.

Granić nema nikakve sumnje u to da je u vitalnom interesu Hrvatske održavati dobre odnose s Francuskom kao prvom vojnom i drugom gospodarskom silom Europe, čija je podrška važna u europskom kontekstu kao i, primjerice, u zalaganju za ravnopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini.

'Da, to je dodatno važno i zbog onih Mitterrandovih riječi o prijateljstvu i dugoj povijesti odnosa sa Srbijom. U međunarodnim odnosima povijesno naslijeđe često je bitno gotovo kao i interesi, ali tu su i zajedničke vrijednosti: Hrvatska i Francuska danas imaju odlične odnose unutar EU-a i NATO-a, imamo potpuno usklađene stavove oko podrške Ukrajini, ali i oko vanjske i sigurnosne politike, premda zbog toga nikada ne bismo smjeli zanemariti bilateralnu suradnju sa SAD-om, bez obzira na to tko ga vodio i bez obzira na eventualna razmimoilaženja. To je politika', objašnjava Granić.

'Ne može se uvijek utjecati na sve, pogotovo na odluke velikih sila i njihove interese', komentira bivši HDZ-ov ministar vanjskih poslova situaciju oko Rafalea i prodaje ove tehnologije Srbiji. Na koncu, dakako, duboko je uvjeren da se Hrvatska na simboličkoj razini treba pojaviti na mimohodu u Parizu 14. srpnja te smatra da Plenković u današnjim okolnostima vodi 'povijesno ispravnu politiku'.

Pusić: Savezništva se ne vode po logici ljubavi i mržnje

Bivša ministrica vanjskih poslova u Milanovićevoj koalicijskoj vladi, Vesna Pusić, za tportal naglašava da su Francuska i Hrvatska saveznice unutar Europske unije i NATO-a te da to nije pitanje ljubavi i mržnje nego nacionalnih interesa te vrste obrambenih saveza i zajednica u kojima se nalazimo. Osobito joj se ne sviđa logika po kojoj 'ako su Francuzi prijatelji sa Srbima, onda su neprijatelji s Hrvatima', međutim…

'Osobno sam ga uvijek prezirala, no u međunarodnim odnosima doista postoji element tradicije. Dugo sam ga smatrala potpuno nevažnim, ali to nije sasvim točno: u ključnim trenucima neki takvi elementi ipak se vraćaju, izbijaju na površinu. No svakako se međunarodni odnosi ne vode na temelju prošlosti ili, kako je rekao Lincoln, 'sve svoje neprijatelje pobijedio sam tako što sam ih pretvorio u prijatelje'. Smisao međunarodnih odnosa jest upravo u stvaranju novih saveza, a to posebno dolazi do izražaja u trenutnim okolnostima u kojima Europa zapravo ima transatlantsko partnerstvo s Kanadom, a ne SAD-om', kaže Pusić.

Za Hrvatsku je, naglašava, u prvorazrednom nacionalnom interesu biti dio svakog obrambenog saveza koji postoji u Europi i koji uključuje Europu.

'A to je svakako i Koalicija voljnih, koja će, pogotovo ako se američka administracija nastavi ponašati kao do sada, biti nukleus novog europskog obrambenog saveza. Hrvatska se u svakom pogledu mora priključiti, a to uključuje i vojni aspekt. Da se ne nalazimo u Europi nego recimo jugoistočnoj Aziji, to nam vjerojatno ne bi bilo tako relevantno i zanimljivo', slikovita je bivša ministrica. Kao lidere ove buduće alijanse ona vidi kanadskog premijera Carneyja, finskog predsjednika Stubba i španjolskog premijera Sancheza.

'Nismo u vrtiću da se durimo'

Pusić ne smatra da će biti osobitih posljedica ako se Hrvatska ne pojavi na vojnom mimohodu u Parizu, no svejedno ima stav – odnosno izričito naglašava – da to ne bi trebalo biti tako jer je Hrvatskoj 'mjesto u Parizu'. Ona štetnim smatra 'momačko nadmetanje' Milanovića i Plenkovića, a koje traje neukusno dugo i koje je, kako opisuje, dovelo do toga da se građani ne opredjeljuju po njihovim stavovima, već po simpatijama za jednog ili drugog aktera.

'To njihovo rivalstvo došlo je do toga da se, čim se jedan opredijeli za jednu opciju, drugi automatski izjašnjava suprotno. To nije ozbiljno vođenje države', kaže sugovornica tportala te je ipak decidirana u kritici Milanovića, s kojim je nekad tijesno surađivala:

'Njegovo inzistiranje da se Hrvatska ne smije priključiti Koaliciji voljnih u njenom vojnom aspektu izričita je i ozbiljna Milanovićeva greška', izjavljuje Pusić za tportal.

Bivšu ministricu upitali smo kakvi su onda motivi za takvo ponašanje predsjednika države – je li to čisti kapric prema Plenkoviću, uvrijeđenost ranijim postupcima Francuske prema Hrvatskoj ili možda 'rusofilstvo', za što ga se optužuje u dijelu javnosti?

'Iz mog iskustva suradnje sa Zoranom Milanovićem, koja se doduše odvijala dosta davno, nemam dojam da se radi o 'proruskom' čovjeku. Je li se u međuvremenu promijenio, na javnosti je da procijeni. Istina je da se Francuzi nisu odazvali pozivu na naš mimohod, pa što? To je argument na razini osnovne škole. Međunarodni odnosi kreiraju se na temelju promišljanja o nacionalnom interesu, a suradnja s najznačajnijom europskom vojnom silom svakako je hrvatski nacionalni interes. Čak i ako naši međusobni odnosi ponekad nisu bili najbolji, u našem interesu je da ih popravimo i unaprijedimo, a ne da ih unazadimo', kaže Pusić i na koncu poručuje:

'Zbilja nismo u vrtiću da se durimo jer se netko nije odazvao na naš poziv. Ajmo se potruditi da Francuzi sljedeći put dođu.'