Protubalistička obrana Europe od projektila srednjeg i interkontinentalnog dometa desetljećima se oslanja na Sjedinjene Države. No, u scenariju u kojem Washington smanji ili ukine svoju vojnu prisutnost, slika postaje znatno nepovoljnija – iako ne potpuno bezizlazna
Scenarij u kojem Iran može napasti europske zemlje balističkim projektilima smatra se realnim. Jednako tako, danas postoji i razvijen sustav obrane koji bi takav napad mogao odbiti.
No ključni problem je jednostavan: taj sustav je američki. Sve njegove ključne komponente – od detekcije do presretanja – integrirane su u mrežu pod američkom kontrolom, navodi Defense Express.
vezane vijesti
To pitanje dodatno dobiva na težini u kontekstu aktualne američke administracije, koja je više puta signalizirala mogućnost smanjenja angažmana u Europi i unutar NATO-a.
Europa nema vlastiti sustav ranog upozorenja
Ako bi do takvog povlačenja došlo, obrana Europe izgledala bi bitno drukčije. Europske države nemaju jedinstven, neovisan i kontinuiran sustav proturaketne obrane bez američke potpore.
Prvi problem javlja se već u početnoj fazi – detekciji lansiranja. Europa nema vlastitu mrežu satelita koja bi mogla odmah otkriti ispaljivanje balističkih projektila.
U takvom scenariju prvi bi prijetnju mogli uočiti Francuzi, zahvaljujući radaru Nostradamus, smještenom oko 90 kilometara zapadno od Pariza. Riječ je o radaru koji koristi refleksiju radiovalova od ionosfere, čime ‘gleda’ iza horizonta.
Njegov domet iznosi oko 4000 kilometara, što je dovoljno da pokrije sjever Irana. No taj sustav ima ozbiljna ograničenja – ovisi o stanju ionosfere, ima tzv. ‘slijepe zone’ i relativno je neprecizan. U praksi može tek potvrditi da je lansiranje izvršeno i da bi projektil mogao ići prema Europi.
‘Slijepa zona’ iznad Turske
Dok bi projektil prelazio teritorij Turske, europske zemlje praktički ne bi imale mogućnost praćenja. Tek kada bi se približio Rumunjskoj i dosegao dovoljnu visinu, mogao bi ući u domet britanskog radara AN/FPS-132.
Taj radar nalazi se u bazi RAF Fylingdales u Engleskoj i dio je američkog sustava proturaketne obrane, iako je u britanskom vlasništvu. Omogućuje vrlo precizno praćenje cilja, ali ne i njegovo obaranje.
Drugim riječima, Velika Britanija može vidjeti projektil – ali ga ne može zaustaviti.
Njemačka kao ključna točka obrane
Ako bi Sjedinjene Države ostale po strani, jedina zemlja u Europi koja bi mogla pokušati presretanje bila bi Njemačka.
Njemačka je nedavno uvela sustav Arrow 3, raspoređen u zračnoj bazi Holzdorf, južno od Berlina. Sustav koristi radar EL/M-2080, koji može detektirati cilj na udaljenosti od oko 900 kilometara – u trenutku kada bi projektil već bio iznad granice Rumunjske i Mađarske.
No i ovdje postoje ograničenja. Radar pokriva samo određeni sektor, pa mora biti usmjeren prema Iranu, a ne prema drugim potencijalnim prijetnjama poput Rusije.
Iako su točni parametri dometa presretanja nepoznati, poznato je da Arrow 3 može uspješno obarati balističke projektile, uključujući iranske.
Ako obrana zakaže – preostaju Patrioti
Ako bi projektil prošao njemačku obranu, preostale bi tek ograničene mogućnosti pojedinih država.
Sustavi Patriot mogu pokušati presretanje, ali nisu primarno dizajnirani za projektile srednjeg dometa. Uspjeh bi ovisio o tome jesu li u stanju pripravnosti i štite li upravo cilj napada.
Takve sustave u Europi, uz Ukrajinu, imaju Njemačka, Nizozemska, Švedska, Rumunjska i Poljska.
Francuska i Italija raspolažu sustavom SAMP/T, no njegove sposobnosti nisu dovoljne za učinkovito presretanje modernih balističkih projektila, osobito onih srednjeg dometa.
