KOMENTAR TVRTKA JAKOVINE

Tko se kome ispričava i koliko to traje?

Jasenovac logoraši polažu vijenac

Jasenovac logoraši polažu vijenac

Izvor: Cropix / Autor: Bruno Konjević

Katin i Jasenovac, još jednom: dugo i sustavno prešućivanje sovjetskog zločina nad poljskim časnicima slično je ustrajnom pumpanju broja žrtava ustaškog logora smrti, no neki noviji politički istupi pokazuju da ipak ima nade – na lažima o Drugom svjetskom ratu se neće moći inzistirati vječno

Odlazak Vladimira Putina, premijera Ruske Federacije i Donalda Tuska, predsjednika Vlade Republike Poljske u Katin 7. travnja 2010. bio je puno više no što su Poljaci očekivali. Točno da se Putin nije ispričao, već samo izrazio 'žaljenje za žrtve' baš na dan kada su pripadnici NKVD-a iz Harkova, Minska i drugih velikih gradova započeli s čišćenjem logora u koje je, pretpostavljalo se, doskora trebalo dopremiti stanovnike tri baltičke republike koje su izgubile neovisnost i postale dijelom SSSR-a. Međutim, i samo je spominjanje 'mitskog mjesta' bilo već nešto. Od Putina, pa ni narednih ruskih političara još se neko vrijeme neće dočekati najjasnija ograda, jer se svi boje optužbe za genocid. Ali činjenica da je na ruskoj televiziji prikazan film Andrzeja Wajde 'Katin', da se o svemu govorilo neobično otvoreno, bio je pokazatelj da se stari glečer u ne uvijek uzornim odnosima Poljske i Rusije, a onda i EU-a i Rusije, topi.

Reuters

Reuters

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

Nekoliko dana kasnije, 10. travnja, dogodila se katastrofa. U avionu u kojem je bio poljski predsjednik, njegova supruga i skoro stotinu drugih ljudi, obezglavljen je dio poljskih središnjih ustanova. Istoga je dana Putin dao izjavu poljskoj televiziji, doputovao u Smolensk. Rusi su pokazali da im je stalo, da prethodne geste nisu bile tek slučaj. Ono što je Radoslaw Sikorski, sadašnji ministar vanjskih poslova Poljske nazvao 'impresivno odgovornim' ponašanjem, pokazalo se i u nedjelju, 18. travnja, kada je na pogreb u Krakov doputovao osobno predsjednik Rusije Dmitrij Medvedev. Sikorski je nekada bio dopisnik britanskog Observera iz Afganistana. Muž je Ann Applebaum, Amerikanke, autorice 'Povijesti gulaga' i 'Između Istoka i Zapada', novinarke koja za najvažnija svjetska glasila komentira mnogo toga, između ostalog i Wajdin 'Katin'. Poljak sa zapadnim okom jasno je vidio da se kretanje može pogurnuti, ubrzati.

Sve što se događa, pomalo ironično, moglo bi imati katalizatorsko djelovanje na procese koji su godinama bili potisnuti ili spori. Zrakoplovna nesreća u kojoj je stradao političar koji je bio prepun zazora prema Rusima (i Nijemcima) mogla bi značiti više za popravljanje odnosa dvije velike nacije no toliki raniji događaji. Konačno, Kaczinsky je sam stvorio dva povjerenstva koja su trebala u konačnici dovesti do poboljšanja odnosa dvije države, Rusije i Poljske. Jedna, na čelu s režiserom Zanussijem, rješava lakša, pitanja kulture i znanosti. Teže povjerenstvo, koje se doslovno tako i zove, vodi bivši ministar vanjskih poslova, Židov Adam Daniel Rotfeld. Tragedija koja se dogodila kao da je olakšala Rusima da svojim građanima priznaju što se sve događalo 1940, pa i da objasne zašto se tako dugo o svemu šutjelo. A zapravo je to najvažnije, najvažnije je da se Rusi počnu pitati što se događalo, poglavito nakon što smo posljednjih godina svjedočili nastojanjima da se Staljin, ako ne posve rehabilitira, a onda u udžbenicima i literaturi počne slaviti barem kao pobjednik u ratu, vladar koji je proširio državne granice.

Neugodne povijesne epizode nikada nije lako proraditi, preko njih prijeći. To se najbrže dogodi ako su promjene na terenu, porazi ili pobjede, tako temeljite, da priznanje ne može politički smetati ili da se korak mora učiniti jer drugog puta nema. Zato je Willy Brandt, njemački kancelar, mogao 1970. ne samo kleknuti u Varšavi pred spomenikom palim ustanicima u getu 1943. godine, već i potpisati sporazum kojim je priznata granica poljske države nastala nakon Drugog svjetskog rata. Taj je čin isprike došao kao dio Ostpolitik koja je njemačkom kancelaru donijela Nobelovu nagradu za mir, možda i bila razlogom završetka Hladnog rata.

Reuters

Reuters

Izvor: Cropix / Autor: Bruno Konjević

FALSIFIKAT S ONE STRANE SAVE

Istoga dana kada su Poljaci u krakovskoj katedrali - poslije žestoke rasprave zbog izbora počivališta jer Lech Kaczinsky nije bio južnjak, a bio je i gradonačelnik Varšave – pokopali svog predsjednika, u Jasenovcu je održana komemoracija. Prije točno 65 godina, pet manje od tragedije Katina, započeo je proboj logoraša, pa se govorilo u čast njima, sa sjećanjem na sve stradale u ustaškim logorima. Nekoliko dana ranije, s druge strane Save, u Gradini, predsjednik Republike Srpske i Republike Srbije, također su se poklonili žrtvama.

S hrvatske strane rijeke žrtava je, identificiranih imenom, prezimenom, okolnostima ubojstva oko 80.000. U Gradini govore o 700.000, ali popisa nema. Razlika je golema. Još je veći problem u objašnjenju koje je povezalo Drugi svjetski rat i ratove devedesetih. Republika Srpska tamo je predstavljena kao jamstvo da se zločin prema Srbima više nikada neće ponoviti. Tako je falsifikat broja ubijenih koji je, baš kao i dojučerašnja potpuna šutnja o Katinu u Sovjetskom Savezu i Poljskoj, združen s falsifikatom onoga što se u Bosni i Hercegovini dogodilo prije petnaestak godina.

Katkad je komično i tragično promatrati kako se krajnje netočna, a vjerojatno najpopularnija izjava o povijesti kao učiteljici života uvijek pokazuje posve izmišljenom, nevjerodostojnom. Ne uči se iz prošlog, kao što se ne uči ni kada su slični primjeri i prakse tu, s druge strane rijeke ili koju granicu dalje. Da je tako, onda bi se uvijek jasno moglo reći da skrivati i lagati nema smisla. Pumpanje broja stradalih jednako je njegovom posvemašnjem prešućivanju. Upravo to politizira prošlost, a povjesničara koji su spremni slijediti ideje političara uvijek ima. Umjesto da se krenulo putem Poljaka i Rusa, kod nas se u sve političke raspre ugradila prošlost.

Bez rasplitanja onog od prije 70 godina nema ni rješenja ovog danas, što je strašno. Ipak, jedna je stvar ipak pozitivna. Govori koje su u Jasenovcu 18. travnja održali svi, od Stipe Mesića, Ive Josipovića do Vladimira Šeksa i Jadranke Kosor, bez obzira na razliku u oštrini, bili su jasni, osudili su ustaški režim, bili su u potpunom suglasju. Nešto se ipak pomaknulo naprijed. Ne ide lako, ne ide bez svađa, ali se ipak kreće.

Ne znam zašto bi 80 tisuća značilo manji zločin od 700 tisuća? Znam, kako to pokazuje i Katin i tamošnje iskustvo, da se na laži neće moći vječno inzistirati. Ali laž je očito i dalje nekima draža. Poglavito ako se ona stara može priključiti novoj. I pomoći u ostanku na vlasti.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi