BORIS JOKIĆ

Tko je čovjek koji će voditi veliku reformu školstva?

Boris-Jokić

Boris-Jokić

Izvor: Pixsell / Autor: Marko Prpic

Kada je ministar Vedran Mornar krajem siječnja najavio da konačno punom parom kreće povijesna reforma školstva, ujedno je objavio da će tim koji će u njoj imati glavnu riječ predvoditi dr. sc. Boris Jokić

Oni koji ne prate obrazovanje do tada vjerojatno nisu imali prilike prečesto susretati ime ovog mladog znanstvenika mada se on već dobrano profilirao kao poznavatelj, analitičar pa i kritičar našeg školskog sustava. O toj temi nije govorio samo na okruglim stolovima i u medijima, već je napravio i brojne studije i znanstvene radove.

Primjerice 2005. na Cambridgeu je doktorirao temom 'Znanost i religija u hrvatskom osnovnoškolskom obrazovanju: Stavovi i perspektive učenika'.

Nedavno je također objavio cijeli niz studija na temu upisa na fakultete te učenja, navika, ponašanja, motivacija, uspjeha i sl. hrvatskih osnovnoškolaca.

Medije je zaintrigirao kao čovjek koji se nije libio prozvati političke strukture zbog činjenice da se ne bave dovoljno ovim izuzetno važnim segmentom našeg društva, pa čak ni poručiti im: 'Jednostavno vas nije briga!'

Tko je, dakle, Boris Jokić, znanstvenik s Instituta za društvena istraživanja, koji odnedavno vodi Ekspertnu radnu skupinu za provođenje reforme? Mada o sebi nerado govori, za tportal je pristao dati intervju pod uvjetom da u prvom planu bude njegov tim i posao koji ih čeka.

Prvak u astronomiji, na posao na biciklu

Jokić je rođen 1976. u Zagrebu gdje je i odrastao. Njegov životni put, kaže, u potpunosti obilježava obrazovanje, i to od same činjenice da je već u osnovnoj školi promijenio tri škole. Pohađao je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu da bi srednju završio u SAD-u. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je psihologiju, a magistrirao je i doktorirao na Sveučilištu u Cambridgeu. Zanimljivo je također da je u osnovnoj školi bio državni prvak u astronomiji, da je bio nositelj tzv. 'Cambridge blue', boje koja je oznaka sportskih timova tog sveučilišta te da na posao uglavnom putuje biciklom mada ima automobil, kako kaže - stariji.

U razgovoru tportal Jokić nam je otkrio i neke manje poznate činjenice o vlastitim 'obrazovnim neuspjesima'. Tako primjerice kaže da je paralelno sa psihologijom studirao ekonomiju u Zagrebu i dogurao do četvrte godine. Također je položio sve ispite na magistarskom studiju psihologije u Zagrebu prije nego što ga je profesionalni put odveo na prestižno sveučilište u Cambridgeu. Obrazovanje je, kaže, njegov osnovni znanstveni interes budući da od 2002. radi u Centru za istraživanje i razvoj obrazovanja Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu.

Nešto smo ispod prosjeka

Završili ste srednju školu u SAD-u, a studirali na Cambridgeu. Koju biste ocjenu dali našem obrazovnom sustavu? Možete li dati neku usporedbu ova tri obrazovna sustava?

Često se o našem obrazovnom sustavu govori u ekstremnim kategorijama od toga da je izvanredan jer obrazuje iznimne pojedince do toga da je katastrofalan. Ni jedno, niti drugo nije točno. Uspjeh pojedinaca ne dokazuje kvalitetu hrvatskog sustava, a s druge strane često ne vidimo puno toga dobroga. Naš je sustav u europskim okvirima prosječan, no u nekim važnim elementima i ispodprosječan. Ono što ga razlikuje od britanskog, američkog, ali i gotovo svih zapadnih sustava nesklonost je promjenama. Nefleksibilnost te snažno oslanjanje i pozivanje na tradiciju možda su bili prihvatljivi u prošlosti, no današnje vrijeme zahtijeva promjene i brže prilagodbe. Mislim da se kao društvo ne bismo smjeli zadovoljiti ispodprosječnošću, iz jednostavnog razloga: kao zajednica i kao ljudi možemo bolje, a da bismo to ostvarili, potrebne su promjene.

Glavni problemi u pet točaka

Često ste kritizirali naš obrazovni sustav i sporost promjena. Što u nekoliko točaka smatrate njegovim najvećim problemima?

Osnovnim problemima smatram izrazitu usmjerenost na činjenice i njihovu reprodukciju - učenici u 7. razredu u dva tjedna uče do tisuću pojmova koji nemaju puno veze s njihovim životnim iskustvima i interesima, a često isto uče i na srednjoškolskoj razini; nedostatan razvoj funkcionalnih pismenosti jer ono što se poučava i uči u školama gotovo da nema primjenu u životu pa vam često učenici u 8. razredu kažu da nemaju pojma što su učili u prethodnom kao i da ne znaju čemu to služi osim ocjeni; nefunkcionalan sustav ocjenjivanja, vrednovanja i izvještavanja o učeničkim postignućima koji se gotovo isključivo svodi na brojčanu ocjenu koja ne služi učenju i popravljanju onoga u čemu učenik nije dobar; vrlo niska povezanost između razina obrazovanja što ukazuje na to da hrvatski sustav ne funkcionira kao koherentan sustav od vrtića do fakulteta; nedostatak izbornosti na svim razinama; niska razina autonomije nastavnika te visoka opterećenost administrativno-birokratskim obvezama...

356130, 367968, 366131, 361116
Skroman, raznovrstan i stručan tim, a ne politički podoban

Možete li predstaviti svoj tim i jeste li zadovoljni njime?

Izrazito sam zadovoljan. Radi se o skromnim i vrlo radišnim pojedincima koji dolaze iz različitih disciplina s vrlo različitim životnim iskustvima, u dobi od 35 do 65 godina. Sam sastav poruka je da nisu eksperti samo u znanstvenoj zajednici. U timu rade i osobe poput kolegice Suzane Hitrec i kolege Toma Reškovca koji vode školu ili predaju u njoj. Kolegica Ružica Vuk također donosi jedinstveno iskustvo jer je tijekom karijere predavala od osnovne škole, preko gimnazije do radnog mjesta na kojem je sada gdje na PMF-u obrazuje buduće nastavnike geografije. Branka Baranović u dva je navrata bila potpredsjednica Vijeća za Nacionalni okvirni kurikulum čime se osigurava kontinuitet obrazovne politike. Kolegica Branka Vuk u proteklih je deset godina bila izrazito aktivna u razvoju digitalnih sadržaja i novih oblika obrazovanja. Naposljetku, Zrinka Ristić Dedić s kojom dijelim većinu profesionalnog puta, bila je jedan od začetnika uvođenja državne mature i stručnjak je za pitanja ocjenjivanja i vrednovanja.

Mislite li da vaš tim ima realne šanse za uspjeh?

Znam da će to mnogima u Hrvatskoj zvučati nevjerojatno, ali naravno da imamo. Jedino što možemo garantirati jest rad, puna posvećenost promjenama i činjenica da nismo, i nećemo biti, pod utjecajem nijedne političke opcije ni interesne skupine. Ovo, naravno, nisu jedini preduvjeti uspjeha, ali čine osnovu koja nam daje šansu. Na učiteljima, roditeljima i učenicima je da aktivno sudjeluju u kurikularnoj reformi. Oni će na kraju, a ne politika i interesni lobiji, biti ti koji će donijeti sud o njenoj uspješnosti.

Koliko je novca izdvojeno za tu svrhu i je li to dovoljno?

Izdvojeno je nešto više od 12 milijuna kuna u ovoj godini, što je po našim procjenama dovoljno za prvu godinu rada. Zahvaljujem se Ministru Mornaru, njegovom zamjeniku Andričeviću, pomoćnicima Glasovac i Skenžiću te posebice Nevenu Budaku što su osigurali ova sredstva u teškim uvjetima, ali i ponovit ću da ćemo odstupiti ako se navedena sredstva mogućim rebalansom smanje. Svi se moraju, a naročito politika, ponašati odgovorno kada je riječ o promjenama.

Trebamo konsenzus, a ne politikantstvo

Što očekujete – uvriježene klipove pod noge, svjetonazorske ratove, otpore lobija ili neki konačan konsenzus?

Jedino što očekujemo je da oni kojih se obrazovanje najviše tiče, a to su učenici, roditelji, učitelji, odgajatelji i ostali djelatnici vrtića i škola prepoznaju da je ono što predlažemo dobro i korisno i da se uključe u kurikularnu reformu. Ako tome bude tako, možda izbjegnemo u hrvatskom društvu uvriježene klipove. Osobno očekujem da političke stranke daju podršku ovoj promjeni, da daju priliku cijeloj priči i osiguraju da na znanstvenim i stručnim osnovama pokušamo poboljšati sustav obrazovanja koji treba služiti svim ljudima. Obrazovanje u Hrvatskoj predugo je prepušteno političkim, rekao bih čak i politikantskim utjecajima. To treba prestati jer je obrazovanje područje od nacionalnog interesa koje nije moguće ozbiljno promijeniti u sumanutom ritmu četverogodišnjih mandata. Mislim da je moguć konsenzus jer je obrazovanje i izrazito osobna stvar koja kao roditelja, baku, ujaka ili tetku brine svakog čovjeka bio on premijer, predsjednik glavne opozicijske stranke, liječeni ovisnik, znanstvenik ili nezaposleni. To je osnova konsenzusa, a ne politički programi.

Kako ćemo znati da napredujemo?

Ako uspijete, kada možemo očekivati prve vidljive rezultate i čime ćemo ih mjeriti? Čini se da tu kasnimo nekoliko desetljeća za većinom zapadnih zemalja.

Odmah smo rekli da nismo zainteresirani za kozmetičke promjene poput 'rasterećenja' i 'olakšanja torba' jer nam one ne mogu osigurati kvalitetno obrazovanje i približiti nas iznadprosječno razvijenim društvima. Radi se o korjenitoj promjeni na svim razinama. Prvi rezultati trebali bi biti vidljivi već krajem ove godine kada bismo trebali imati prve inačice predmetnih kurikuluma i prijedlog novog modela ocjenjivanja, vrednovanja i izvještavanja o učeničkim postignućima. U školskoj godini 2016./17. bi se eksperimentalno uveli novi kurikulumi i način ocjenjivanja, a očekujemo da bi 2017./18. svi učenici trebali pohađati školu po novim kurikulumima. Vjerujem da će zazvučati čudno, ali sve navedeno će propasti ako se intenzivno ne radi na osposobljavanju učitelja i nastavnika za predviđene promjene. Naime papir trpi sve, pa i najbolje ideje i misli. Međutim, ako ne osiguramo kvalitetnu provedbu, što iziskuje trud i financijska sredstva, onda se ne trebamo nadati boljim ishodima. Želim naglasiti i da je važno da promjene koje pokrećemo budu praćene i evaluirane kako međunarodnim ispitivanjima poput PISA-e, TIMSS-a i PIRLS-a tako i novim mehanizmima osiguranja kvalitete koje treba uvesti u hrvatsko obrazovanje.

Trebamo li uistinu toliko visoko obrazovanih?

Je li realno očekivati da će se stvari riješiti kada stvorimo dovoljno obrazovanih ljudi? Neko vrijeme je to bila dominantna paradigma. No koliko obrazovanje može promijeniti našu budućnost kada se danas Hrvati ne uspijevaju zaposliti neovisno o strukama i diplomama? Kako to reforma obrazovanja može promijeniti?

Zabluda je da isključivo broj visoko obrazovanih ljudi, bez da se vodi briga o njihovoj strukturi, može poboljšati šanse Hrvatske za dugoročni razvoj. U ovom vidu reforma je usmjerena k povećanoj izbornosti koja bi trebala utjecati na informiranije izbore učenika s izrazitim naglaskom na karijerno informiranje, savjetovanje i upoznavanje sa svijetom rada te učenje na radnom mjestu i izradu predikcija o potrebama za određenim profilima djelatnika na lokalnoj i nacionalnoj razini koja bi trebala utjecati na upisne kvote. Naši učenici nisu upoznati sa šansama za dobivanje posla nakon određenog obrazovanja. U društvu se čak počinje prezrivo gledati na određene zanate, premda su šanse za dobivanje posla, a nekada čak i primanja, često značajno veća nego s fakultetskom diplomom.

Kakav profesionalni profil ljudi nama u Hrvatskoj najviše nedostaje?

Ne volim razmišljati o profilima ljudi. Osobno smatram da imamo ljudski potencijal, ali da ga sustavno zanemarujemo kroz ovih 25 godina. Ono što sigurno znam da nam počinje kopniti, a prije smo imali, jest vjera u ljude. U prvoga do sebe; da te neće zeznuti ni ti njega, da mu istinski želiš pomoći jer ste dio zajednice bila ona haustor, selo, grad ili država. Nedostaje nam također da manje osuđujemo druge i drugačije. Da pokušamo drugog razumjeti premda ne misli kao mi. Nedostaje nam optimizma i hrabrosti da pokušamo. Još više nam nedostaje hrabrosti da pokušamo i ne uspijemo i sljedeći puta kada pokušamo ne uspijemo bolje, kao što kaže Samuel Beckett.

Kako pratiti brze promjene u svijetu?

Situacija u obrazovanju i na tržištu rada danas se mijenja puno brže nego što to tromi sustavi mogu slijediti. Koje je rješenje? Samoobrazovanje? Doškolovanje i doživotno obrazovanje? Fleksibilniji i responzivniji sustav?

Rješenje je upravo ono što mi djelomično započinjemo, a to je fleksibilniji sustav obrazovanja zasnovan na odmaku od sadržaja k jasno definiranim ishodima, naglašavanje funkcionalnosti onoga što se poučava i uči, osposobljavanje učenika da zna kako učiti i postupati u životnim situacijama, izbjegavanje zatvaranja u uske profile zanimanja koji često ne postoje na tržištu rada i učenje na radnom mjestu. Ipak želim naglasiti da se u slučaju obrazovanja i tržišta rada ne radi samo o obrazovnom sustavu, već i o samim poslodavcima. Oni su ti koji će u budućnosti također trebati znatno više ulagati u obrazovanje vlastitih djelatnika i omogućavati im da usvajaju nova znanja i vještine. Europski pokazatelji ukazuju na to da trenutačno to gotovo i ne čine.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!