PIŠE: DRAŽEN VUKOV COLIĆ

Tko će snimiti hrvatsku Šeherezadu?

1001 noć (1)

1001 noć (1)

Izvor: Promo fotografije / Autor: Promo RTL

Hrvatska tek mora shvatiti da novi mediji i kultura širom otvaraju i gospodarska vrata, a borba za dobar imidž ne može se voditi samo političkim propovijedima. Novi mediji i bogata kultura u ovom globalnom svijetu čine najvažnije oružje 'soft power' diplomacije koja mijenja osjećaje, briše predrasude i stvara nove navike, baš kako to sada čine i moderne turske sapunice

Američki 'medijski imperijalizam' polako gubi dah, a neke druge zemlje stvaraju nove ili obnavljaju stare duhovne i medijske imperije. Hollywood više nije najveći filmski centar, već je to postao indijski Bollywood, sveprisutni je CNN morao na najosjetljivijim geostrateškim područjima ustupiti pred arapskom Al Jazeerom.Nepobjedive američke televizijske serije su se u Latinskoj Americi i Europi neizvjesno suočile s nezaustavljivim brazilskim i meksičkim sapunicama, a sada na Balkanu i u arapskom svijetu caruju turske tv-novele, dok je Europska unija prije tri godine donijela prvi pravi program zaštite raznolikosti i izvornosti europskog duhovnog stvaralaštva. Na američkom kontinentu Kanada, a u Europi Francuska, prve su se i nizom zakona sustavno oduprle tezi da u svijetu kulture i medija 'globalizacija znači amerikanizaciju', dok su razigrani Irci pokazali da i u Europskoj uniji neki mali narodi mogu sačuvati, pa čak nametnuti vlastiti kulturni identitet.

Gotovo da i više nema europske zemlje u kojoj se uz tamno pivo ne pjevaju prelijepe irske balade i ne plešu vrtoglavi irski plesovi, a radosno obilježava Sveti Patrick, dok je i u Puli podignut spomenik Jamesu Joyceu, koji je ipak bio Irac, a ne Englez. Naravno: Amerika je ostala Amerika, i u filmu, i na televiziji, i u glazbi, i u prodoru novih medija, ali svijet više nije - samo Amerika. Neki su novi igrači (Indija, Kina, Brazil) stupili i na globalnu medijsku i kulturnu scenu, a neke stare predrasude otišle u povijesnu ropotarnicu, pa se i Hrvatska polako oporavlja od šoka koji je izazvao uspjeh 'Tisuću i jedne noći'. Nakon tog nezapamćenog televizijskog uzleta, Turska više nije 'ona Turska', a Balkan samo 'onaj Balkan', čak i u redovima onih koji neprestano tvrde da je samo Hrvatska bila 'Europa prije Europe', a sve drugo na istoku zauvijek ostalo nepopravljiva barbarska zabit.

U Turskoj radi sedam nacionalnih, 15 privatnih i 229 lokalnih televizijskih mreža, a turska televizija ne bježi od najosjetljivijih nacionalnih i međunarodnih tema, pa osporava SAD, a mijenja arapski svijet. Turska je treća u Europi i po korištenju modernih elektronskih medija (vidi što o tome piše Davorka Grenac na ovom portalu), dok je Istanbul trenutno jedan od tri europska grada kulture. Turci više nisu nemoćno opsjednuti nepomirljivim odbijanjem Europske unije, već se sve više okreću novom usponu u granicama starog imperija, prema Iranu, arapskim zemljama i zakavkaskim izvorima nafte u turkmenistanskim republikama.

Ankara igra izrazito važnu ulogu u politici BiH, dok su stare turske kolonije (Bugarska, Srbija, Makedonija) odmah bile opsjednute 'Šeherezadom', bez obzira na neprevladane povijesne omraze. Niti Hrvati više ne hrle u Istanbul samo da bi kupovali kožne jakne dvojbenog podrijetla, već da bi svojim očima vidjeli kako izgleda zemlja koja raste po godišnjoj stopi od 11 posto (drugi poslije Kine). Neki su već napisali da 'Šeherezada' otvara vrata za tursku gospodarsku ofenzivu u Hrvatskoj, a već i danas Turska uvozi u Hrvatsku deset puta više negoli Hrvatska u Tursku.

Zapad tek mora naučiti da ne može vladati bez srca, a Istok nije izgubio dušu, dok su se oni koji su nekada bili vrlo, vrlo daleko, neočekivano približili Zapadu, bar u onome što je Zapad dosad smatrao svojom nedodirljivom prednošću, od medija do kulture, od informacija do umjetnosti. U tim povijesnim premetima, Hrvati nikada neće biti toliko omiljeni kao Irci, a HTV toliko komercijalno uspješan kao što su to turske sapunice, ali i Hrvatska, kao i HTV, mogu učiniti mnogo više u obrani vlastitog identiteta, proboju vlastitog imidža i izvozu intelektualnih i kulturnih vrijednosti. Hrvatska nema cjelovitog programa promidžbe vlastitih 'dodatnih vrijednosti' (osim u turizmu), a postojano zaostaje za onima za kojima ne bi trebala zaostajati. HTV ne želi javno objelodaniti koliko izvozi u svijet, bez obzira što je i sam izvezao neke sapunice, a odgovarajuća hrvatska ministarstva, koja imaju programe kulturne promocije i zaštite identiteta, ipak ostaju na rubu politike, a pate od birokratske nemoći i pogubne besparice.

Tako je u Ministarstvu vanjskih poslova na birokratskoj ljestvici kultura srozana u nametnutom braku s iseljeništvom ('filozofija tamburice'), dok se cijeli budžet za kulturu sveo na nekih stotinu tisuća eura godišnje. Ukinuta su gotovo sva mjesta atašea za kulturu, pa veleposlanici moraju obilaziti Hrvatsku i iseljeništvo sa šeširom u ruci da bi na otvaranju Tjedna hrvatskog filma ili značajnih izložbi koje je priredilo Ministarstvo kulture (Spomenici pod zaštitom UNICEF-a ili Antologija hrvatskog crteža) počastili ugledne goste bar čašom hrvatskog vina. Hrvatska tek mora shvatiti da novi mediji i kultura širom otvaraju i gospodarska vrata, a borba za dobar imidž ne može se voditi samo političkim propovijedima. Mediji i kultura u ovom globalnom svijetu čine možda ono najvažnije oružje 'soft power' diplomacije koja mijenja osjećaje, briše predrasude i stvara nove navike. Propaganda se prezire, a kulturi vjeruje, pa se niti Hrvatska više ne može svesti samo na ono što je dao Bog, a sagradili neki drugi, te preskočiti sve što bi dokazalo da i Hrvatska može smisliti i neku svoju 'Hiljadu i jednu noć', u bogatom izboru predložaka, između Šenoe, Zagorke ili Kumičića, koji su i prije sto godina pisali kao da i danas pišu za najbolje tv-novele.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi