Neki od dužnika zaduživali su se u 'spornoj' valuti jer su vidjeli priliku za dobru zaradu, drugi su mislili da su pametniji od većine koja se zadužuje u eurima pa su stambene kredite dizali u CHF-ima, a treći koji nisu bili kreditno sposobni u eurima, htjeli su pošto-poto izići iz začaranog kruga podstanarstva i tako riješiti svoje stambeno pitanje. Četvrti su ulagali u vlastite obrte/biznise, ali takvi se ne bune puno jer im obrt/biznis sam otplaćuje kredit. Opravdanja poput onih da nisu bili dobro i točno informirani samo pogoršavaju cijelu stvar jer ispada kao da su do tog zaduženja živjeli u nekoj boljoj, sređenijoj i bogatijoj Hrvatskoj, a ne u Hrvatskoj u kojoj ne vladaju ni pravda ni pravo.

Svi oni sada od Vlade i HNB-a očekuju da im riješe problem s podivljalim ratama kredita. I Vlada zamrzavanjem tečaja švicarskog franka to i čini pokušavajući smisliti i protupožarne mjere po uzoru na nacionalističkog mađarskog premijera Viktora Orbana. Sve se to događa u danima kad Vlada ulazi u avanturu oprosta dugova 60.000 građana koji nisu plaćali poreze i svoje račune.

Želja za posjedovanjem jača od razuma

Da se razumijemo, nemam ništa protiv da se spašava socijalno najugroženije skupine, nemam ništa protiv čak ni toga da se iz Državnog proračuna plate rate kredita onima koji su se našli u bezizlaznoj financijskoj situaciji ne svojom krivnjom - onima koji su izgubili posao radi rasplamsale krize ili oboljeli, postali radno nesposobni te ne mogu zaraditi novac kojim će podmirivati svoje životne troškove. Međutim, posve mi je neprihvatljivo da se građanska neodgovornost za vlastite postupke liječi interventnim mjerama vlade. Baš kao i nepravednim predstečajnim nagodbama, poruka koja se zadnjim potezima šalje svima onima koji uredno podmiruju svoje račune i cijelog svog života se 'pokrivaju koliko je jorgan dug' jest da su zadnje budale.

Nemam stambeni kredit, a nemam ga zato što mi nije palo na pamet zaduživati se u ovako dubokoj gospodarskoj krizi i po ovakvim lihvarskim uvjetima, kakve nude banke koje posluju u Hrvatskoj (koji su na snazi i kad nije kriza tako snažna). Naravno da bih rado imala 'svoja četiri zida', ali za razliku od većine hrvatskih građana, ne osjećam se manje vrijednom ako nemam nekretninu u svom vlasništvu, a upravo to, ta želja za posjedovanjem, mnoge i jest gurnula u dužničko ropstvo, bilo ono u švicarskim francima, američkim dolarima ili eurima. Tu je i naizgled razumno uvjerenje kako je važno djeci ostaviti nešto u naslijeđe pa se ulaže u stanove i kuće, a na kraju im se ostavi dug i ne baš bezbrižno djetinjstvo. Hrvatska je jedna od najsiromašnijih zemalja Europe. Kad bismo imali građanski odgoj, koji će i financijski opismenjivati naciju, vjerojatno bi se prema zaduženjima odnosili odgovornije i drukčije i država i građani.

366608, 366653, 366554, 366534

Krediti za kreditno nesposobne

Imam poznanike koji su uletjeli u kredit u švicarskim francima jer, kako kažu, nisu više mogli trpjeti podstanarstvo, a u bankama su ih ocijenili kreditno nesposobnima za stambeni kredit u eurima. I što su učinili? Zadužili se u francima i sad ne znaju ni što bi ni kako bi, ljute se kad im kažem da su i sami odgovorni za situaciju u kojoj su se našli. Premda mogu, zbog dugogodišnjeg podstanarskog iskustva, razumjeti da im je bila puna kapa stanodavaca hrvatskog tipa, ni dalje ne mogu razumjeti da netko koga proglase kreditno nesposobnim za stambeni kredit u eurima smatra kako je sposoban za kredit u bilo kojoj drugoj valuti. Takvih je među ovih 60.000 potopljenih dužnika u švicarskim francima vjerojatno najviše.

Kako ljudi dođu do procjene isplati li im se, kao kreditno nesposobnima u glavnoj europskoj valuti, zadužiti na rok od 20, 25, 30 godina u nekoj drugoj valuti u protuvrijednosti 80,100 ili 150 tisuća eura? Kako to odjednom postane manji rizik od trpljenja čangrizavih stanodavaca još par godina, dok se ekonomska situacija ne stabilizira i zakonodavni okvir promijeni? Oprostite, ali uza sav intelektualni napor i suosjećanje koje imam prema ljudima u nevolji, ne razumijem.

Tko je (ne)odgovoran?

Ne razumijem ni zašto mi kao građani/porezni obveznici dozvoljavamo da hrvatska država i dalje dozvoljava bankama kredite s valutnom klauzulom. Zbog čega ih ne pritisnemo da se, između ostaloga, uredi tržište najma stanova? Toliko smo propisa prepisali od raznih europskih država, zašto ne bismo primijenili model koji je razvila Austrija i koji je toliko dobar da većini više gotovo i ne pada na pamet stjecati vlastitu nekretninu? Ondje od grada/države, pa i privatnih investitora, toliko povoljno možete unajmiti stan da većini nema smisla zadužiti se radi stjecanja vlastite nekretnine. Radije se zaduže radi pokretanja vlastitog biznisa. I svima je sve jasno - i prava najmodavaca i prava najmoprimaca - cijene su prihvatljive i nitko vas ne može izbaciti na cestu sve dok ispunjavate svoje ugovorne obaveze, a država ubire fin porez.

Zbog čega toleriramo da nas vuče za nos jedna vlada za drugom? Zašto pristajemo da nas guši preskupa država, porezi koji su među najvišima na svijetu? Kad ćemo shvatiti da smo, u prosjeku, zbog toga zapravo beznadno siromašni? Cijenu njihove nesposobnosti, koruptivnosti, lijenosti plaćamo svi, pa zašto onda radije ulazimo u kredite po sumanutim uvjetima, kupujemo stvari, proizvode i usluge koje si ne možemo uopće priuštiti očekujući od države/sugrađana/sudužnika da će plaćati naše dugove kad zapne, umjesto da prestanemo sudjelovati u toj kolonijalnoj igri i primoramo ih da se mijenjaju?

Ako nismo spremni odgovarati za vlastite postupke, onda nismo kao građani spremni pobuniti se protiv loših odluka vlasti niti zapravo imamo pravo druge, pa ni Vladu, pozivati na odgovornost.