PIŠE: MARKO PEROŽIĆ

Studenti - budite realni, tražite vaučere!

  • Autor: Marko Perožić
  • Zadnja izmjena 10.05.2010 12:27
  • Objavljeno 10.05.2010 u 11:30
Studentski prosvjed na riječkom Korzu

Studentski prosvjed na riječkom Korzu

Izvor: Pixsell / Autor: Goran Kovačić

Zašto plaćati ono što ne koristimo? Kako dobiti ono za što smo platili? Švedska praksa liberalizacije školstva nije, dakako, čarobni štapić, ali predstavlja veoma poučan primjer kako se sustav naobrazbe može efikasno otrgnuti iz ubitačnog zagrljaja države

Pretpostavimo da imate automobil i da se nikada ne vozite javnim prijevozom. Nitko vas neće tjerati da kupite mjesečnu kartu za javni prijevoz makar ga koriste mnogi vaši sugrađani. Zakon koji bi to od vas tražio bio bi nadasve smiješan. Država vam neće sjesti na plaću, unatoč tomu što postoji mogućnost da više poreznog novca znači i bolji prijevoz. No ako je u pitanju školstvo ili zdravstvo, takav zakon prestaje biti smiješan. On je vrlo stvaran.

Zašto država, koja ima legitimitet pojedincu uzeti koliko god smatra da je potrebno za određeni cilj, tu logiku ne primjenjuje kada se umjesto tramvaja fokus premjesti na bolnice ili škole? Zašto netko mora, povrh toga što plaća desetke tisuća kuna po semestru na kakvom privatnom fakultetu, kroz poreze plaćati školovanje onima koji se odluče na državni fakultet? Zbog čega je potrebno plaćati dodatno zdravstveno osiguranje, ako je zdravstvena skrb već u sklopu postojećih poreza? Problem je bolno jednostavan: zašto plaćati nešto što ne koristimo i kako dobiti ono što želimo i za što smo platili?

Lucija Bušić

Lucija Bušić

Izvor: tportal.hr / Autor: Lucija Bušić

Biste li plaćali tramvaj i da se njime ne koristite?
Trulež monopola

Monopol nije dobar. To postaje jasno već kod istoimene igre, a kamoli tek ne kad se promatra stvarnost. Razbijanjem državnog ili privatnog monopola cijena usluge pada, a kvaliteta raste. Nema apsolutno nikakvog razloga da se ista stvar ne dogodi i sa školstvom. Država, dakako, smije zahtijevati određeni minimum koji na tako uređenom tržištu treba vladati. Zahtjev za liberalizacijom školstva, bez inzistiranja na tome da država odredi nužan programski minimum značio bi isto što i dopustiti otvaranje dućana s prehranom, a da se zakonom ne traži da vlasnik osigura sanitarni minimum obrta. Vrlo je jasno, a opet, teško za povjerovati da upravo to studenti koji sudjeluju u blokadi ne vide, naime, da je kontrola kvalitete nad onim što država financira znatno manja nego li kada postoji tržišna regulacija. Samim tim, cijeli je sustav obrazovanja manje transparentan i manje je vjerojatno da će napredovati.

Trebamo li pretpostavljati da je država uvijek dobronamjerna i da pazi na kvalitetu? Što se dogodilo s onim profesorima koji ustrajno dobivaju loše evaluacije? Na što se troši ogroman novac dobiven iz školarina? Tko se zapošljava na našim fakultetima? Koliko je dobronamjerna država čiji se liječnici odlaze liječiti u drugu zemlju kada zbilja zagusti? Država čiji najbolji studenti bježe glavom bez obzira po završetku fakulteta (a neki i prije)? Bilo bi jako zanimljivo kada bi ljudi koji plaćaju taj pogon mogli znati sve te odgovore prije nego li do njih mora doći USKOK

Sasvim je pogrešno tvrditi da je javno školstvo bolje od privatnog. Od infrastrukture, preko nezainteresiranih i nemotiviranih profesora (kojih pritom ima kronično malo), neuspjele bolonje pa sve do poražavajućih programa (kako srednjoškolskih, tako i visokoškolskih), iznimno su brojni dokazi da je javno školstvo kakvo sada imamo sve samo ne predmet vrijedan borbe. U zdravstvu nije mnogo bolje. Ako se maknemo se iz Zagreba, slika koju nam pruža domaće zdravstvo nije osobito privlačna. Bez obzira na to, država kroz poreze pretpostavlja da svi mi, bez obzira na lošu kvalitetu, želimo baš to i takvo školstvo ili to i takvo zdravstvo. Kakvo je da je, naše je. Misao je to za koju vladajući pretpostavljaju da je urezana u srce i mozak našeg pučanstva. I dobro pretpostavljaju.

Tražiti više novca za javno školstvo i zagovarati prestanak daljnje liberalizacije školstva znači a priori pretpostaviti da je javno školstvo bolje od bilo kakvog privatnog te kako država najbolje zna što je za vas dobro. Eksplicitno se poručuje da privatno školstvo općenito znači manju dostupnost obrazovanja za one s manjim primanjima. To, da država ne zna što je najbolje za svakog pojedinca, nadam se, ne treba posebno obrazlagati. Primjera je bezbroj. A činjenica da bi veći udio privatnog u domeni školstva značilo manje dostupne škole za one niže platežne moći, samo je djelomično točna.

Koji je to minimum zahtjeva na koji država ima pravo i zašto je činjenica da u liberaliziranom školstvu ljudima s nižim prihodima teže upisati fakultet samo djelomično točna?

Lucija Bušić

Lucija Bušić

Izvor: Sipa Press / Autor: Chalasani


Vaučeri - primjer uspješno privatiziranog školstva

Velika je pogreška procjenjivati politiku prema njezinim namjerama, umjesto prema njezinim rezultatima. U tom svjetlu, barem na tren ostavimo po strani što nam o tome kako bi stvari trebale funkcionirati govore studenti, a što pak ministarstvo, i pogledajmo kako one zbilja funkcioniraju.

Ideja vaučera kojima bi se financirali oni koji odaberu privatne škole umjesto državnih, prilično je stara. Kao ideja potječe još od J. S. Milla i Adama Smitha, a razradio ju je prije 50 godina do u detalje američki ekonomist i nobelovac Milton Friedman. U suštini, radi se o sljedećem.

Svi u državi plaćaju porez iz kojeg se izdvajaju sredstva za obrazovanje. Ta sredstva namijenjena su isključivo državnim školama. No ako pojedinac poželi upisati privatnu školu, bez obzira na to što za njega postoji novac u proračunu, on mora sam platiti svoje školovanje. Osnovna ideja je u tome da država takvom pojedincu daje vaučer na određeni iznos koji on može iskoristiti u privatnoj školi po svom izboru, čime bi njegovo plaćanje poreza postalo smisleno. U protivnom, pojedinac svoj novac baca u vjetar ako ne želi pohađati javnu školu.

Politika vaučera uvedena je u manjim reformama u nekim saveznim državama u Americi, ali vjerojatno najekstenzivnija reforma odvila se u Švedskoj početkom devedesetih godina. Rezultati koje su tamo dobili pokazuju sljedeće:

1.Broj privatnih škola rapidno se povećao iako su javne škole i dalje dominantne brojem (radna mjesta).
2.Privatne škole natječu se za isti profil učenika kao i javne škole (nema problema diskriminacije).
3.Povećani rizik od gubitka učenika daje motiv javnim školama da poboljšaju kvalitetu svog programa.
4.Plaće profesora u javnim školama u takvom sustavu rastu.
5.Postignuća učenika u javnim školama rastu proporcionalno s brojem učenika koji pohađaju privatne škole.
6.Novo uspostavljeno tržište regulira vrijednost stečene kvalifikacije i minimizira pojavu gotovo bezvrijednih diploma.

Preduvjet za jednu takvu reformu decentralizacija je državne uprave što je postojeća vlada već i tako najavila.

Lucija Bušić

Lucija Bušić

Izvor: Pixsell / Autor: Luka Klun


Ako znanje nije roba, što je onda naplaćivao Žižek?
Egalitarni liberalizam nije drveno željezo

Ideja da možemo imati liberalno, a istovremeno socijalno osjetljivo školstvo nije nakaradna koliko bi neki mogli pomisliti. Jasno je da tržište na kojem postoje pravila igre, u kojem država garantira osnovni minimum, može i biva socijalno osjetljivo. Što se država više povlači iz uloge arbitra i time prepušta tržištu da diktira uvjete, valja očekivati i to da će tražiti manje poreza za istu stvar. Dakle, ili ćete plaćati poreze, a mi ćemo vam zakonima garantirati ulog ili ste prepušteni tržištu na kojem sami birate kako želite raspodijeliti novac. Hrvatska još uvijek ima taj luksuz da bira i očito postoje snage koje su voljne inzistirati. Postoje alternativni i kompromisni putovi i situacija nije crno-bijela. Nepoznavanje kapitalizma omogućilo je razvijanje njegove divlje inačice. Ali to više govori o ljudima u ovoj sredini nego o političkom uređenju. No kao da nikoga nije briga kako alternative izgledaju. Svatko zastupa svoju krajnost i argumentira ne slušajući onu drugu stranu.

Na kraju, zaključimo da je znanje ipak roba. Popularni filozof Žižek (onaj isti Žižek koji je dao podršku studentima u zahtjevima za besplatno školstvo) održao je prije par dana predavanje u prepunoj kinodvorani za koju se plaćala ulaznica. Ili se Žižek jako dobro šali na račun onih koji ga slušaju i koji mu vjeruju ili ono što je veliki filozof naplatio nema veze sa znanjem. Ne bismo li svi profitirali kada bismo prestali obezvređivati znanje i kada bismo stvorili što pravednije uvjete za njegovu distribuciju?

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi