Od većeg je značaja fenomen – slobodno ga možemo tako nazvati – Žarka Lauševića. On je, naime, davne i strašne 1990. godine bio stigmatiziran i izvikan za 'antisrpskog izdajnika' jer je glumio naslovnu ulogu u inače beznačajnoj drami Siniše Kovačevića (danas perjanice srpskog nacionalizma) 'Sveti Sava'. Prikazivanje te drame u Jugoslavenskom dramskom kazalištu (u produkciji zeničkog teatra, inače) spriječeno je nasilnim putem od strane ekstremnih nacionalista pod vodstvom stanovitog popa Žarka Gavrilovića, mrakobjesnog klerofašista, jer da drama 'vrijeđa srpske svetinje'. Policija je neuspješno i preko volje uredovala i predstava nije održana. Od tada se mržnja velikosrpskih nacionalista fokusirala baš na Žarka Lauševića, valjda zato što je lijep, pametan i uopće pristojan mladi čovjek; autor Kovačević ostao je po strani. Taj raspop Gavrilović tužio je tada i mene za klevetu jer da sam ga nazvao 'srpski Homeini' (jesam), ali je ta parnica otišla k vragu jer je sudac bio razuman čovjek.

Bilo kako bilo, Žarko je Laušević postao meta dokonih srpskih nacionalista u najgora doba, 1992-1993. Povukao se u Crnu Goru – što je bila greška – i u nervozi i strahu počeo nositi pištolj, što je bila još veća greška. U noći između 30. i 31. srpnja 1993. u stanovitom kafiću u Podgorici dolazi do incidenta u kojemu nekakva tri magarca izazivaju Lauševića po crti 'nacionalne izdaje', napadaju ga i riječ po riječ dolazi do tučnjave. Žarko Laušević biva oboren na pod i cipelaren; u jednom trenutku poteže registrirani pištolj i puca 'u afektu i nužnoj obrani', kako je rekao. Ubio je dvojicu napadača.

Uhićen je i suđeno mu je; dobio je u prvome stupnju na podgoričkom sudu četiri godine (prekoračenje nužne obrane); dok je sjedio u zatvoru, vukli su se postupci, ukidane presude itd, a sve je završilo 2001. pravomoćnom presudom crnogorskog Vrhovnog suda na 13 godina. Tada je Laušević već bio na slobodi i oprezno se udaljio u pravcu Sjedinjenih Država, znajući s kim ima posla i kakve su u Crnoj Gori rodbinske veze s pravosuđem. Tu postoji i pravni problem: Lauševiću je zbog raspada pravnih veza između Srbije i Crne Gore bilo uskraćeno više pravnih lijekova, što dovodi u ozbiljnu sumnju pravomoćnost presude na 13 godina. Odležao je već četiri i pol godine zatvora (više od prvostupanjske presude), imao je osnovanu sumnju da će Vrhovni sud biti pristran i pobjegao je.

Kada je Žarko Laušević 2. srpnja ove godine uhićen u Americi, svi ti pravni problemi naglo su bili aktualizirani. On je dvostruki državljanin; tjeralicu za njim je – formacijski nadležno – morao raspisati beogradski Treći općinski sud kome je to posao, mada inače nema veze s predmetom. Republički tužitelj Srbije onda je zaključio da je u tom slučaju zakon povrijeđen, jer da je Lauševiću presuda bila drastično povećana, a nije imao ni mogućnosti da zatraži izvanredne pravne lijekove zbog toga. Treći općinski sud obustavio je tjeralicu i usvojio zahtjev Republičkog tužioca za odlaganje služenja zatvorske kazne.

To je bio taj pravni dio stvari. Ostaje nam onaj drugi, moralni dio. Kao prvo, Žarko je Laušević mimo svoje volje i odluke postao meta nabrijanih nacionalista; eto tako, tek zato što je bio uočljiva i simbolički značajna meta. Kobna greška, međutim, bila je nošenje vatrenog oružja. Kao što previše dobro znademo, nikoga još pištolj nije spasio – osim ponekog policajca tu i tamo. Civil s pištoljem gotov je belaj: svaki će ga sudac upitati što bi učinio da nije imao pištolj; pobjegao bi - molim – prekoračenje nužne obrane i točka. Ta tučnjava u podgoričkom kafiću bila je – vele svjedoci – baš gadna, ali teško i po život opasna. Žarko Laušević prevario se, a mnogi bi se na njegovom mjestu tako prevarili i pucali. Za tu grešku platio je – s obzirom na sve okolnosti – dovoljno; pritisci ožalošćenih obitelji na klimavo crnogorsko pravosuđe, prijetnje krvnom osvetom i prateća galama učinili su ostalo.

Crnogorska država nije uspjela krvnu osvetu vratiti tamo gdje ju je jugoslavensko zakonodavstvo držalo s punim pravom: u kaznena djela bezobzirne osvete, s politikom strogih kazni. Mala država, svi se znaju među sobom, tradicija plemenske solidarnosti koja državu ne priznaje. U takovom etosu važnije je tko je čiji rođak ili bratstvenik, nego pravda; zna se 'čija je puška duža'. U tom smislu dobro je da je Žarko Laušević zapao srbijanskom pravosuđu; možda je tako i glavu sačuvao. Sva je prilika da će ga srbijanski sudovi poštedjeti daljeg zatvora jer njegov slučaj budi dovoljno sumnje na pristrasnost i zloupotrebu pravde.

To nikako ne znači da bi civili trebali nositi oružje.