KOMENTAR NEVENA BARKOVIĆA

Slučaj Blanke Vlašić: Mala škola slobode govora, ali i vjeroispovijesti

15.09.2016 u 21:40

Bionic
Reading

Velika rasprava koja se već neko vrijeme vodi po medijima i društvenim mrežama o vjerskom aktivizmu naše atletičarke Blanke Vlašić zorno demonstrira zbog čega se i dalje mirna srca može reći da smo društvo koje, blago rečeno, ne razumije osnovne ljudske slobode

S jedne strane su oni koji smatraju da bi Blanka Vlašić trebala šutjeti o svojoj vjeri, a s druge strane oni koji smatraju da je svaka kritika njezina iskazivanja vjere netolerantna i mrziteljska, pa bi samim time trebala biti (auto)cenzurirana. U društvu koje cijeni slobodu pojedinca bilo bi suvišno objašnjavati zbog čega i jedni i drugi griješe, ali Hrvatska je sve osim takvog društva.

Krenimo od onih koji smatraju da bi Blanka Vlašić trebala prestati toliko naglašavati vlastitu vjeru. Članak 40. Ustava RH jasno navodi: 'Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja.' Ako ta formulacija nije dovoljno jasna, pojasnit ćemo: ona znači da svaka građanka i građanin RH, po Ustavu RH, ima pravo slobodno zagovarati vlastitu vjeru (ili nevjeru). Vjernici imaju pravo govoriti u što vjeruju, pa i pozivati ostale da vjeruju što i oni, baš kao što nevjernici imaju pravo govoriti zašto ne vjeruju, pa i pozivati ostale da ne vjeruju. Tvrdnja da bi Blanka Vlašić iz ovog ili onog razloga trebala držati usta zatvorenima po pitanjima vjere licemjerna je i pogrešna. Blanka Vlašić punoljetna je osoba i, ako to želi, ima puno pravo govoriti o svojoj vjeri koliko god želi. Ima puno pravo pokloniti svoju medalju iz Rija bistričkom svetištu i dati kardinalu Josipu Bozaniću da njome maše pred vjerničkom gomilom. Ima pravo i tvrditi da joj Bog osobno pomaže prilikom preskakanja letvice. Svatko je odgovoran za vlastite postupke i riječi, pa tako i Blanka Vlašić. No eksplicite tvrditi da bi netko trebao šutjeti i zatomiti ono što ima za reći, a pritom se ne radi o otvorenom pozivu na nasilje, u direktnoj je suprotnosti s uzusima demokratskog i slobodnog društva kakvo (navodno) želimo postati.

S druge strane novčića nalaze se oni koji svaku kritiku itekako ekstrovertirane vjere Blanke Vlašić proglašavaju mržnjom, netolerancijom i agresijom prema našoj proslavljenoj atletičarki. Eklatantan primjer takvog rezoniranja jučerašnji je status novinara Bernarda Jurišića na Facebooku koji je u kratko vrijeme prikupio više od 13.000 lajkova.


U njemu Jurišić piše kako je Blanka 'neke teške trenutke svog života pregrmjela uz vjeru' te se pita čija je to prava Blanka ugrozila time. Nema nikakve sumnje da vjera puno znači Blanki Vlašić, ali tvrditi da zbog nje nikog nije ugrozila može samo netko tko je zaboravio njezin otvoreni angažman u (vjerski motiviranoj) kampanji udruge U ime obitelji, koja je za cilj itekako imala ugroziti nečija prava – konkretno prava LGBT osoba na Ustavom zajamčenu ravnopravnost.

Blanka Vlašić u kampanji udruge U ime obitelji

Lamentira tako Jurišić o onome što 'Blanka kao žena trpi zadnjih dana' te tvrdi da ju se 'razapinje', u potpunosti zanemarujući činjenicu da je o njezinu otvorenom i neumornom evangeliziranju objavljena tek nekolicina kritičnih tekstova (nasuprot stotina afirmativnih ili neutralnih tekstova o istoj temi). Jurišić tako poziva na toleranciju, zanemarujući činjenicu da kritika i netolerancija jednostavno nisu ista stvar. U slobodnom i demokratskom društvu svatko ima pravo kritizirati sve ono što mu/joj se ne sviđa, pa tako i proslavljenu sportašicu i njezino uporno naglašavanje svoje vjere.

Ako netko misli da je neopisivo bahato, umišljeno i samoživo tvrditi da tvorac stotina milijardi galaksija aktivno pomaže jednoj sportašici u preskakanju letvice, ima puno pravo to napisati. Izražavanje vlastita mišljenja, sve dok se ne radi o otvorenom pozivu na nasilje, nije ni 'razapinjanje', ni 'napad' ni 'linč' nego jedna od najvrednijih tekovina civilizacije. Tolerancija nije isto što i autocenzura, a kritika nije isto što i razapinjanje. Ako Blanka ima puno pravo javno govoriti o svojoj vjeri, a ima, onda svi ostali imaju jednako toliko pravo napisati što misle o tome.

Nitko nas ne tjera da čitamo tekstove u kojima Blanka Vlašić govori o svojoj vjeri, baš kao što nas nitko ne tjera da čitamo tekstove u kojima je se zbog toga kritizira. Nitko ne može (i ne smije!) natjerati je da prestane govoriti o svojoj vjeri, baš kao što nitko ne može (i ne smije!) natjerati njezine kritičare da prestanu s kritiziranjem. Tko to ne razumije, taj ne razumije ideju slobode vjeroispovijesti odnosno slobode govora, mišljenja i izražavanja.