Ovo je bitna razlika prema stanju stvari kad su početkom 1979. Kina i SAD odledili odnose jer tada, iako je bio pun dobre volje, predsjednik Jimmy Carter nije znao (ili nije želio) definirati model odnosa sa zemljom za koju se moglo pretpostaviti da će odigrati veliku ulogu u svjetskoj ekonomiji i politici.

Od tada, Peking je razvijao pametne strateške poteze na svim važnim svjetskim scenarijima kako bi se pretvorio u privilegiranog sugovornika Washingtona (Barack Obama i Hu Jintao su se sreli već osam puta).

Da je kineska strategija bila uspješna, dokazuje se velebnim primanjem Hu Jintaoa u Washingtonu, ali i u glavnim crtama agende njegova posjeta (od trgovanja valutama do pitanja svjetske sigurnosti), koja je ukrašena uvodnim dogovorom o 45 milijardi dolara izvoznih poslova, u što je uključena, na primjer, kupnja 200 zrakoplova kompanije Boeing.

Takvi dogovori imaju za cilj stišati američku kritičnost zbog astronomskog trgovinskog deficita s Kinom koji se lani procjenjivao na oko 275 milijardi dolara.

Kina je postala glavni međunarodni bankar i zbog toga ključan igrač u svjetskoj krizi koja trese financijski sektor od ljeta 2007. godine. Peking se nije dvoumio oko akcije spašavanja tuđih ekonomija, naravno, pokušavajući istodobno amortizirati žalbe međunarodne zajednice, pa i američke javnosti (kojoj Jintao sad obećava velike korake unaprijed), zbog konstantnog kršenja ljudskih prava kako naroda (recimo tibetanskog), tako i disidenata (poput političkog zatvorenika i nobelovca Liu Xiaoboa)

Iako je Barack Obama jedan od rijetkih lidera koji javno govore o problematici ljudskih prava u Kini, jučer je u svilenim rukavicama, jer se kritike odmah pretvaraju u milijarde dolara novog deficita, samo dao do znanja, reda radi, da je pitanje ljudskih prava važno SAD-u jer, znamo, Hu Jintao dao do znanja i to stalno ponavlja, da njegova vlada neće dopustiti pritiske niti ih trpjeti.

Pitanje suradnje SAD-u nameće se ne samo iz ekonomskih razloga, već da se Kinu udobrovolji u nadziranju nuklearnog programa ili moći jednog Irana ili Sjeverne Koreje.

Washington, da zaključimo, zna da Kina Hu Jintaoa nije Kina Deng Xiaopinga, pa je spreman dijeliti pijedestal supersile kako ne bi s tog podija pao na drugo mjesto.

Svima je potrebno, da budemo načisto, da se taj rivalitet riješi putovima trgovine, a ne onima hladnog rata, na čemu inzistira kineski lider. Nama, malim svjedocima ove velike igre, koji još moramo do kraja položiti ispit demokratske i ljudskopravaške zrelosti, ipak spada da se pitamo koju cijenu moraju za taj mir platiti svi oni kojima u Kini (ili u domeni njezinih saveznika) nije dozvoljeno ni da bolje ni da slobodno žive?