Vijest o dovršetku prve faze izgradnje tvornice streljiva za najrašireniju automatsku pušku na svijetu objavila je ruska državna korporacija Rostec, navodeći da ona uključuje četiri proizvodne linije. U Rostecu preciziraju da će dvije od njih proizvoditi streljivo s čeličnom jezgrom, a ostale svjetleće metke i prazne patrone.

Također, Rostec se pohvalio time da je tvornica već sposobna proizvesti desetke tisuća metaka po smjeni te do 70 milijuna njih godišnje. Uz to, Rusi navode da je program testiranja streljiva, proveden na ispitnoj stanici, potvrdio kvalitetu proizvoda i njihovu sukladnost s deklariranim karakteristikama. Rečeno je i da se uskoro očekuje puštanje u rad preostalih proizvodnih zgrada, što će omogućiti uspostavu cjelovitog ciklusa proizvodnje ruskog streljiva u Venezueli.

Valja reći da su izgradnju tvornice streljiva dogovorili aktualni ruski predsjednik i njegov nekadašnji venezuelski kolega Hugo Chavez još 2006. godine. Međutim temelji su postavljeni tek tri godine kasnije, a najavljena licencirana proizvodnja jurišnih pušaka AK-103 nikada nije zaživjela. Uz međunarodne sankcije i pandemiju koronavirusa, kašnjenje izgradnje tvornice pratio je korupcijski skandal iz 2015. godine, kada je šef tvrtke izvođača radova, Sergej Popilnjuhov, uhićen pod optužbom za pronevjeru više od milijardu rubalja namijenjenih za venecuelska postrojenja.

Dovršetak tvornice ruskog streljiva s pravom je zabrinuo Zapad, prije svega Sjedinjene Države, jer širenje ruskog utjecaja ima ogromne sigurnosne, političke, gospodarske, pa i simbolične dimenzije. Primjerice, dio tog streljiva lako može doprijeti do meksičkih narkobandi, a preko njih i na američko tlo. Pritom valja podcrtati to da je ruski utjecaj u Latinskoj Americi, a posebno vojna suradnja s Venezuelom, dio šire geopolitičke strategije Moskve, kojom nastoji izgraditi savezništva u neposrednoj blizini SAD-a, točnije regiji koja je tradicionalno pod snažnim utjecajem Washingtona.

U 10 godina kupili oružja za 11 milijardi dolara

Promatrajući geopolitički kontekst ruskog interesa za Latinsku Ameriku, analitičari ocjenjuju da Rusija koristi veze na južnoameričkom tlu kao svojevrsnu protutežu SAD-u i da bi destabilizirala ili suzbila američki utjecaj u regiji, osobito nakon što je Kremlj pokrenuo invaziju na Ukrajinu i sankcija koje je Zapad uveo Moskvi. Pored toga, Kremlj u Latinskoj Americi promovira multipolarni svijet i traži partnere koji se protive unipolarnom poretku što ga predvodi SAD. Pritom nije nezanemariva ni ideološka bliskost Moskve i autoritativnih ili antiamerički orijentiranih vlada, poput onih u Venezueli, Nikaragvi i Kubi, sve redom prirodnih partnera Rusije.

Suradnja Rusije i Venezuele započela je 2000-ih godina, kada je tom naftom bogatom državom vladao Chavez, a preminuo je 2013. godine, nakon čega je za predsjednika izabran danas aktualni Nicolas Maduro te je intenzivirao partnerstvo s Moskvom. Venezuela je samo u razdoblju između 2005. i 2015. godine kupila od Rusije oružje u vrijednosti većoj od 11 milijardi dolara, među kojima i borbene avione Su-30MK2, jurišne helikoptere Mi-35M i protuzračne sustave S-300VM Antej-2500, kao i mnoštvo pješačkog naoružanja.

Osim prodaje oružja i dodatne opreme, Rusija je već godinama prisutna u Venezueli preko svojih vojnih instruktora i savjetnika, a zabilježene su i brojne zajedničke vojne vježbe kao demonstracije moći. Primjerice, ruski strateški bombarderi Tu-160 sletjeli su 2018. u Venezueli u simboličnoj gesti izazivanja SAD-a u njegovoj neposrednoj blizini. Tijekom godina održavane su i zajedničke pomorske i zrakoplovne vježbe Venezuele i Rusije, učestalo uz prijetnje Moskve da će nastaviti širiti svoju vojnu prisutnost u regiji.

Suradnja Moskve i Caracasa produbljena je i djelovanjem ruske tvrtke Rosnjeft, i danas snažno prisutne u venecuelskom naftnom sektoru, a pomaže Madurovu režimu u zaobilaženju međunarodnih sankcija. Moskva je pak proširenom vojnom suradnjom omogućila Caracasu servisiranje i modernizaciju oružja, a nemalu ulogu imaju i ruski obavještajni i kibernetički specijalisti pomažući Maduru da se održi na vlasti, u čemu sudjeluje i zloglasna skupina Wagner, kao i druge paravojne grupe povezane s Rusijom.

Kubansko odbijanje plaćenika i meka moć medija

Venezuela nije jedina latinoamerička država pod snažnim utjecajem Rusije. Moskva održava vojnu suradnju i s Nikaragvom, utemeljenu na povijesnim vezama koje datiraju još iz sovjetskog doba. Ta suradnja uključuje rusku prodaju tenkova, oklopih vozila, projektila zemlja-zrak, topništva i višecijevnih raketnih bacača, ali i obuku i druge oblike vojne potpore. Prema nekim informacijama, Rusija u Nikaragvi navodno gradi objekte za elektroničko izviđanje.

Rusi nastavljaju razvijati čvrste veze i s Kubom, tradicionalnim saveznikom još iz doba Hladnog rata. Iako Moskva i Havana nastavljaju vojno i obavještajno surađivati, pojedini analitičari zamjećuju da suradnja nije toliko intenzivna kao 1960-ih i 1970-ih godina. Iako su Rusija i Kuba prije dvije godine najavile čitav niz sporazuma kojima bi Moskva trebala modernizirati zaostalu državu, tamošnji ministar vanjskih poslova Bruno Rodriguez nedavno je doveo u pitanje čvrstinu saveza s Rusima nakon što je otkriveno da pokušavaju regrutirati Kubance kao plaćenike za rat u Ukrajini.

Kubansko ministarstvo vanjskih poslova poručilo je Kremlju da Kuba nije dio rata u Ukrajini te da ta karipska država ima čvrst i jasan povijesni stav protiv plaćeništva. Rusija pokušava prodavati oružje i tehnologiju i Boliviji, Argentini i Brazilu, no s različitim rezultatima.

SAD i NATO s velikom pažnjom prate ruske poteze, osobito u Venezueli, jer znaju da je Latinska Amerika podijeljena spram odnosa s Moskvom. Pojedine južnoameričke države žele suradnju s Rusijom radi balansiranja utjecaja Zapada, a druge je odbacuju zbog ruske agresije na Ukrajinu. Pritom Kremlj ne odustaje od širenja svog utjecaja na tom kontinentu, sve više koristeći dezinformacijske kampanje i tzv. meku moć preko medija kao što su Russia Today Espanol i Sputnik Mundo.