Improvizacija u kritičnim trenucima uvjet je da se stigne do cilja, a noćenje u pansionu pruža neslućene mogućnosti. Pranje rublja pod vrućim tušem i sušenje uz grijaće ploče štednjaka, hrana iz konzerve koja se na istom može i ugrijati, tuširanje kao hidromasaža. Pravi luksuz u zaista kratko vrijeme jer smo svako jutro programirani na rano ustajanje.

Kako smo čuli, u Charvatskoj Novoj Vesi, kako i samo ime kaže, nekada su zaista živjeli Hrvati. Danas je ostala samo riječ prvog slova imena jer su nekadašnji stanovnici u poslijeratnoj hladnoratovskoj histeriji doživjeli tešku sudbinu. Raseljeni su iz svojih domova diljem tadašnje Čehoslovačke (u više od stotinu mjesta) kako u eventualnom sukobu velikih ideologija mali ljudi ne bi predstavljali prijetnju režimu. Raseljeni, raspršeni i danas u velikoj mjeri asimilirani, ovdašnji Hrvati pokušavaju složiti kockice nekadašnjeg mozaika. Nedavno je i službena Češka izrazila žaljenje zbog tog čina.

Vožnja od Breclava prema Brnu zaista bi bila lijepa da je vrijeme iole normalno. Kiša pada slabije, i to nije razlog da se ne vozi, jer tako može padati cijeli dan, a kad se poštenije nagazi pedala i ona pojača. Od pljuska smo se sklonili u neku halu nasred polja koja nam je u tom trenutku bila spas – to nažalost nije spas i za desetke pasa koji su nam simfonijom laveža iz svojih kaveza priredili dobrodošlicu. Naime, riječ je o šinteraju.

Cesta do Brna dalje vodi uz jezero Mušov. Akumulacijsko jezero je dobilo ime po selu koje se sada nalazi pod vodom, iznad površine izviruje jedino crkva i poneki ostaci stoljetnih hrastova. Na brdu iznad jezera se nalazi utvrda Divči Hrad (Djevojački grad). Koja je legenda u pitanju, trebalo bi proguglati, a vi, dragi čitatelji, za to sigurno imate više vremena. A mi se vraćamo našoj Nokia Lumiji, koja nas navigira dalje.

Opet se pokazalo da je odlazak u pivnicu pun pogodak. U jednom selu nadomak Brna parkirali smo bicikle i svratili prevariti nepce koje više nije moglo dočekati glavni grad Moravske. Inače, u ovim su selima pivnice u vlasništvu nogometnih klubova – zanimljiv način financiranja lokalnog sporta. Dočekali su nas znatiželjni pogledi dvojice starijih kibicera koji vrijeme krate uz pivo, karte i ženski tenis na TV-u. I tren nakon što smo se kucnuli punim čašama u lokal ulazi čovjek uz 'dečki otkud vi ovdje?'. Već je prošao autom, ali je krajičkom oka uočio zastavice na biciklima.

Vratio se i u srdačnom razgovoru saznali smo puno toga. On je naime rodom iz okolice Daruvara, a ovdje je došao u ratno vrijeme kao i mnogi drugi pripadnici češke manjine koja živi u tom dijelu Hrvatske. U južnoj Moravskoj osim pivnica postoje i mnogi vinski podrumi. Ovo je podneblje u kojem vinova loza još uvijek rodi, a klima je blaga pa ove zime nije bilo niti snijega. Uz velike različitosti koje postoje na liniji Čeha i Moravaca, a kojem bi se mogla posvetiti jedna druga priča, navest ćemo samo ono što smo čuli da im je zajedničko.

Hokej je nacionalni sport broj jedan, a kad igraju nacionalni timovi, sve regionalne razlike padaju u drugi plan. Česi su skromni i radišni, žive za godišnji odmor i tome sve podređuju, a najomiljenija destinacija je Hrvatska. Osim za godišnje odmore, žive i za vikende, nazivaju ih čudr, a to je prilika da se raspamete. Nimalo nije čudno stopirati do mjesta gdje ima nešto zanimljivo, nakon burne noći jutro dočekati pod vedrim nebom ili spavati negdje 'na divlje' u vreći – izgleda da je moto 'sve za zabavu'.

Svako pivo uz ugodan razgovor bolje prija. Putem do Brna, naš novi prijatelj sustigao nas je nakon 30-ak kilometara. Nije mu bio problem potegnuti za nama da bi nam poklonio zastavice nogometnog kluba u kojem igra njegova supruga. Svaka čast, male stvari začine dan.

U Brnu smo posjetili uže gradsko središte i pritom susreli nekoliko ljudi iz bivše Jugoslavije koji ovdje studiraju. Češka daje stipendije, stipendije su skromne, ali izazov je studirati vani. Posjetili smo i tvrđavu Špilberg u čijim je kazamatima skončao barun, ratnik i ljubavnik svog doba - Franjo Trenk. Na spomen njegovih pandura ovom dijelu Europe tada se ledila krv u žilama, kruži legenda da navodno negdje i postoji natpis 'sačuvaj nas Bože kuge, rata i Hrvata'. Ni mi Špilberg nećemo pamtiti po dobru. Pri spuštanju s utvrde pukla je zadnja guma. Prva ozbiljnija nezgoda nakon skoro 700 km.

Uz ovaj tehnički hendikep, kišu koja u ovim krajevima neumorno pada već danima, trebalo je ozbiljno sjesti, napraviti inventuru i smisliti što i kako dalje. Prije svega trebalo je dan privesti kraju…