Kada je pušten u pogon prije točno 80 godina, koštao je 487.000 dolara, što je ekvivalentno današnjih sedam milijuna dolara, a mediji su ga nazvali 'divovskim mozgom'. Imao je brzinu otprilike tisuću puta veću od brzine tadašnjih elektromehaničkih strojeva i predstavljao je jedno od temeljnih postignuća u povijesti računalne tehnologije. Riječ je o ENIAC-u, prvom elektroničkom digitalnom računalu opće namjere, čijim je radom započela nova era u razvoju računarstva
U vrijeme svojeg nastanka 1943. godine, projekt ENIAC (Electronic Numerical Integrator and Computer) bio je vojna tajna jer ga je razvijala Škola za električno inženjerstvo pri Sveučilištu Pennsylvania na zahtjev američke vojske, točnije Laboratorija za balistička istraživanja (BRL). Bio je to vrhunski istraživački centar, osnovan 1938. godine na poligonu Aberdeen u saveznoj državi Maryland, a koji se usko specijalizirao za balistiku, oklop i analizu ubojitosti oružja.
Primarni cilj projekta bio je ubrzati izračun balističkih tablica za topništvo, što je dotad zahtijevalo dugotrajne ručne ili elektromehaničke proračune. Ključno pitanje bilo je može li se elektronika primijeniti u matematici za brže izračune, čime se bavio konstruktor John W. Mauchly, a u tome mu se pridružio J. Presper Eckert te je bio zadužen za izradu elektroničkog računala koje bi moglo raditi dotad neslućenom brzinom.
vezane vijesti
Tijekom rada na novom računalu, Mauchly je predložio potpuno elektronički računski stroj, temeljen na kombinaciji teorijskih znanja iz elektrotehnike i fizike s praktičnim inženjerskim rješenjima. Upravo je ta ideja označila prijelaz s mehaničkih i elektromehaničkih sustava na potpuno elektroničku obradu podataka, čime je započela nova era u razvoju računarstva. Budući da je Odjel za naoružanje američke vojske bio oduševljen iznesenim prijedlogom, Pentagon je osigurao novac za daljnji razvoj u vrijednosti od danas nezamislivo skromnih 61.000 dolara.
Od balistike do Projekta Manhattan
ENIAC je dovršen krajem 1945., a javno predstavljen 15. veljače 1946. godine. Iako formalno nije bio dovršen prije završetka Drugog svjetskog rata, njegovo je postojanje imalo strateški značaj u kontekstu vojne i znanstvene primjene, uključujući izračune povezane s razvojem nuklearnog oružja u okviru Projekta Manhattan.
Prvo digitalno računalo u povijesti bio je zapravo masivan sustav koji je zauzimao prostoriju površine oko 167 četvornih metara i težio približno 30 tona. Sastojao se od oko 17.468 vakuumskih cijevi, 70.000 otpornika, 10.000 kondenzatora i nekoliko tisuća releja, a trošio je oko 150 kilovata električne energije, što je zahtijevalo poseban sustav hlađenja.
ENIAC nije bio računalo s pohranjenim programom u smislu kasnijih tzv. Von Neumannovih sustava, na kojima se temelje moderni računalni sustavi, jer se programiranje obavljalo ručnim preklapanjem kabela i postavljanjem prekidača, što je moglo danima trajati. Sustav je koristio decimalnu, a ne binarnu reprezentaciju brojeva te je bio sposoban izvršavati oko 5000 zbrajanja u sekundi, što je u to vrijeme predstavljalo izvanredno ubrzanje u odnosu na prethodne tehnologije.
Arhitektura i tehničke značajke
ENIAC je sadržavao 20 akumulatora za pohranu i obradu deseteroznamenkastih decimalnih brojeva, kao i posebne jedinice za množenje, dijeljenje i izračunavanje kvadratnog korijena. Iako je bio sklon kvarovima zbog velikog broja vakuumskih cijevi, pažljivim inženjerskim rješenjima postignuta je relativno visoka pouzdanost za to razdoblje. Drugim riječima, bilo je to veliko modularno računalo, sastavljeno od pojedinačnih panela za obavljanje različitih funkcija.
Dvadeset tih modula bili su već spomenuti akumulatori te su oni mogli ne samo zbrajati i oduzimati, već i pohranjivati deseteroznamenkasti decimalni broj u memoriji. Brojevi su se prenosili između tih jedinica preko nekoliko općih sabirnica, a kako bi se postigla velika brzina, paneli su morali slati i primati brojeve, izračunavati, spremati odgovor i pokretati sljedeću operaciju, sve bez ikakvih pokretnih dijelova. Ključ njegove svestranosti bila je mogućnost grananja jer je mogao pokretati različite operacije, ovisno o predznaku izračunatog rezultata.
Šest programerki i početak digitalne revolucije
Važan i dugo zanemarivan aspekt povijesti ENIAC-a odnosi se na rad prvih programerki: Kathleen McNulty, Frances Bilas, Betty Jennings, Elizabeth Snyder, Marlyn Wescoff i Ruth Lichterman. One su razvile metode programiranja ovog kompleksnog sustava, često bez formalne dokumentacije, analizirajući logičku strukturu stroja i uspostavljajući procedure za učinkovito izvođenje proračuna. Njihov doprinos danas se smatra ključnim u razvoju računalnog programiranja kao discipline.
Iako ENIAC nije bio prvo elektroničko računalo u apsolutnom smislu, za razliku od britanskog Colossusa, korištenog za kriptoanalizu, smatra se prvim općenamjenskim elektroničkim digitalnim računalom koje je bilo javno predstavljeno i široko dokumentirano. Njegova konstrukcija potaknula je daljnji razvoj arhitekture pohranjenog programa, osobito kroz EDVAC, koji je već implementirao Von Neumannovu arhitekturu.
ENIAC je radio do 1955. godine, a tijekom svog operativnog vijeka korišten je za širok spektar znanstvenih i inženjerskih zadataka, uključujući meteorološke modele, numeričke metode u fizici i istraživanja vezana uz nuklearnu energiju. Danas su njegovi dijelovi pohranjeni u tehnološkim laboratorijima brojnih američkih sveučilišta.
U povijesti tehnologije ENIAC se promatra kao simbol početka digitalne revolucije. Njegov razvoj pokazuje kako su ratne potrebe ubrzale tehnološke inovacije, ali i kako su interdisciplinarna suradnja, institucionalna potpora i inženjerska kreativnost omogućile nastanak potpuno nove znanstvene i tehnološke paradigme. Time je postavio temelj modernom računarstvu, čiji se utjecaj proteže kroz sve sfere suvremenog društva.
