Od čitatelja smo dobili mail u kojem proziva gradske činovnike za pisanje suludih propisa i zakona koji se odnose na seosko stanovništvo, čime im se iz ruku izbija jedini način da zarade koju kunu za svoj ionako skromni budžet. Kako bi se uskladila s Europskom unijom, Hrvatska je doslovno uvela pravilnike za sve aspekte seoskog života, od obaveznog tečaja za branje gljiva, dozvole za rukovanje motornom pilom, do legalizacije prastarih svinjaca i poreza za kotao za pečenje rakije
Dok u Hrvatskim šumama troše naše resurse, iskorištavaju šume, a novac troše na pijanke, strogoću treniraju na najsiromašnijim slojevima seoskog stanovništva koje preživljava u seoskim zabitima od skupljanja vrganja i kestena.
Ali ni to više neće biti moguće, počeli su se primjenjivati strogi zakoni koji tjeraju seljake na bespomoćni očaj. Ako idu u berbu vrganja, trebaju imati od Hrvatskih šuma dozvolu, dnevnu 50 kn, tjednu 100 kn, mjesečnu 200 kn (šumarija D. Resa). U suprotnom plaćaju kaznu od tisuću do sedam tisuća kuna, što je seljacima za današnje prilike stvarno puno i besmisleno.
Lugari ni policija nemaju milosti ako uhvate seljaka u berbi vrganja ili kestena bez dozvole. U tu priču uključili su se i gradska gljivarska društva i učilišta i namirisali zaradu, gdje pojedini stručnjaci održavaju tečajeve po birtijama i domovima te podučavaju seljake kako brati gljive.
Gljivarska društva sklopila su ugovor s Hrvatskim šumama i mogu brati gljive uz iskaznicu društva gdje hoće i koliko hoće?!! Domicilno stanovništvo ne može, jedino ako se učlani u gradsko gljivarsko društvo, plati članarinu 100 kuna i tečaj za branje gljiva 450 kuna (tečaj svi prođu) i steknu zvanje 'komercijalni sakupljač gljiva', tek tada mogu prodati za preživljavanje koji kilogram ubranih vrganja.
248852,246650,187723,49861
Postavlja se pitanje: Zar se u ovom slučaju, ako ste član gljivarskog društva, ne ugrožavaju staništa gljiva? Branje kestena je regulirano zakonskim propisima, plaća se naknada Hrvatskim šumama od dvije kune plus PDV po ubranom kilogramu (šumarija D. Resa).
U Hrvatskim šumama ne znaju točno tko važe ubrani kesten i gdje, obično to rješavaju lugari, od oka. Postavlja se pitanje: Ako dozvolu za nesmetano branje gljiva i kestena imaju gradska gljivarska društva, zašto tu dozvolu za svoje stanovnike ne zatraži općina?
Brinu se Hrvatske šume i o sigurnosti seljaka, seljak u šumu više ne smije ići ni po ogrjevno drvo bez dozvole nadležne šumarije, koja kontrolira ima li seljak položen ispit za rukovanje motornom pilom. Istina, događa se puno nesreća u šumi, znaju seljaci i za zaštitnu opremu koja košta više od dvije tisuće kuna - zaštitne hlače, kacigu, štitnike, rukavice, čizme. Znaju to i bez tečaja koji košta 800 kuna. Ali nemaju novca da to plate. Puno ljudi strada i na nogometnim stadionima pa ne treba ispit za navijača.
Na selu je problem imati i psa (ako niste lovac), dok u gradu psi trče po nasipima, parkovima. Na selu ne smije izaći ni iz dvorišta jer je nakon 200 m u lovištu, pa makar bio i u vlastitom voćnjaku ili šumi, lovci 'ljubitelji životinja' smiju ga ustrijeliti. Po seljačkom privatnom posjedu, voćnjaku, šumi mogu bauljati polupijani lovci, ali vlasnik ne smije prošetati vlastitog psa.
Pravna smo država i siromašni brđani trebaju poštivati zakone koje donesu gradski činovnici. Neće više seljak moći hraniti ni svinju jer će mu pravna država srušiti stari svinjac čija legalizacija stoji više tisuća kuna, od plaćanja državi do geometra i projektanta, koji će projektirati desetljećima stari svinjac.
Plaća se i porez za kotao za pečenje rakije. Tako je i u EU, samo tamo ne beru vrganje i kesten za puko preživljavanje.
