KOMENTAR DRAGE PILSELA

Pomaže li Ovčara da shvatimo masakr u Homsu?

  • Autor: Drago Pilsel
  • Zadnja izmjena 08.03.2012 12:32
  • Objavljeno 08.03.2012 u 12:00
OVČARA SPOMENIK

OVČARA SPOMENIK

Izvor: Cropix / Autor: CROPIX / Damir Glibušić

Čitamo i gledamo strašne vijesti koje nam stižu iz Homsa, štoviše iz tamošnjih bolnica, i ne možemo izbjeći pomisao na Vukovar, bolnicu toga grada i na Ovčaru. Pomaže li nam naše bolno iskustvo da shvatimo patnju stanovnike Homsa ili pak: ne govori li nam sudbina ubijenog francuskog fotografa Remija Ochlika i američke novinarke Marije Colvin ono isto što nam poručuje kraj života Siniše Glavaševića?

Na toj farmi, Ovčari, koja je postala sinonim ili simbol pokolja u Vukovaru, dogodio se ratni zločin koji su počinili pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojbi u noći sa 20. na 21. studenog 1991. tijekom srpske okupacije Vukovara kada je ubijeno između 255 i 264 civila i vojnika, većinom Hrvata, koji su, dok su još uglavnom tada bili pacijenti, deportirani iz vukovarske bolnice, odvezeni u logor, batinjani i mučeni te potom smaknuti u divljini, strijeljanjem.

To je najveći pojedinačni zločin Domovinskog rata. Imena ubijenih uključuju jednu ženu, jednog 77-godišnjeg muškarca te jedan 16-godišnjeg dječaka. 23 žrtve bile su starije od 49 godina. Na Ovčari nisu ubijeni isključivo Hrvati, već i više Srba branitelja grada, više Bošnjaka, Mađara, kao i jedan Francuz (ratni dobrovoljac Jean-Michel Nicolieri) i jedan Nijemac. Među žrtvama je bio, znamo dobro, novinar Vukovarskog radija legendarni i uzorni kolega Siniša Glavašević

Kad je na Haškom sudu započelo suđenje tzv. vukovarskoj trojci – zapovjedniku Operativne grupe Jug, pukovniku Mili Mrkšiću, kapetanu JNA Miroslavu Radiću i majoru Veselinu Šljivančaninu – javnost je pomislila da će pravda ipak biti zadovoljena. Međutim, vijest da je Šljivančanin osuđen na svega pet godina zatvora šokirala je sve. Bilo je to u rujnu 2007, a bivši je major odmah pušten na slobodu jer je dugo boravio u pritvoru. Nakon brojnih prigovora, žalbeno vijeće Suda 2009. djelomice ispravlja nepravdu i Šljivančaninu produljuje kaznu na 17 godina, procijenivši da prva presuda za ubojstvo 194 civila 'nije adekvatno reflektirala težinu mučenja koja je provodio nad nesrpskim stanovništvom' i da je dokazano da je Mrkšić 20. studenoga 1991. rekao Šljivančaninu da je s Ovčare povukao stražu JNA. Šljivančanin je, naime, kao oficir zadužen za sigurnost, morao zaštititi zarobljenike.

Ostatak te priče o ruganju pravdi treba, za potrebe ovoga komentara, ponoviti. Početkom 2010. Veselin Šljivančanin žalio se na tu presudu, zatraživši reviziju. No, kako u povijesti Haškog suda nikada nije usvojen nijedan zahtjev za revizijom, vijest o njegovu zahtjevu nitko nije shvatio ozbiljno. Shvatili su ga, čini se, jedino članovi sudskog vijeća, koji mu kaznu sa 17 skraćuju na deset godina.

Ta je vijest, kako nas je nedavno podsjetio kolega Saša Kosanović u jednom tekstu u Novostima, izazvala pravu konsternaciju, ponajprije hrvatske javnosti: Haški je sud time kod velikog broja građana izgubio svaki kredibilitet, posebice zbog prilično bizarnog objašnjenja odluke. Naime, vijeće ju je donijelo pod dojmom svjedočenja osuđenikova kolege, nekadašnjeg generala JNA Miodraga Panića, koji je u veljači 2010. pred Sudom izjavio da nije točno da je Šljivančanin znao da se planira strijeljanje na Ovčari. U obrazloženju skandalozne odluke, sudac Theodor Meron, koji je predsjedavao vijećem, izjavio je sljedeće: 'Njegov je opis bio dosljedan i s detaljima, a njegovo ponašanje nije ukazivalo na to da nastoji prikriti istinu.'

Nije objasnio na temelju čega je to zaključeno, ali je postalo jasno da je time standard presuđivanja izgubio na objektivnosti i jačini, a izrečena presuda na vjerodostojnosti. Tragičnost presude je i u tome što su dovedeni u pitanje neki od osnovnih zadataka Haškog suda, a to su pravda za žrtve, pravosudna istina o zločinu i shvaćanje da se zločin ne isplati jer će zločinci morati odgovarati za svoje postupke. Naime, zločin na Ovčari još nije dobio pravosudni epilog: male kazne Mrkšiću i Šljivančaninu te nekoliko kazni direktnim počiniteljima na suđenju u Beogradu slaba su satisfakcija obiteljima žrtava i svima onima koji očekuju kaznu i za najodgovornije iz vrha tadašnje JNA.

Ovom se novinaru postavilo pitanje: bi li eventualne oštre ili primjerene kazne za zločin kod Vukovara (ili za druga strašna stratišta u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini ili Kosova) djelovale tako da obeshrabre buduće potencijalne ratne zločine. Ili točnije: da su odgovorni za Ovčaru dobili doživotne kazne zatvora, bi li se mogao spriječiti ili ne dogoditi pokolj u Homsu i ono što sada i UN- prihvaća kao nepobitnu činjenicu – da se u bolnicama Homsa muči(lo) na zvjerski način pobunjene ranjenike i civile?

Iako sam gotovo automatski odmah u sebi kazao: nažalost – NE, ti bi se zločini opet dogodili, baš kao što su se dogodili strašni ratni zločini u Libiji i drugdje gdje u bile i ostale uprte oči međunarodnih organizacija, počevši od UN-a, tražio sam mišljenje ravnateljice vukovarske bolnice, za rata i sada, dr. Vesne Bosanac i odvjetnika Ante Nobila, prilično vještog pravnog stručnjaka u poslovima Haškog tribunala.

Doktorica Bosanac, znamo to, prilično je razočarana Haškim tribunalom koji je imao potrebne dokaze o tome što se događalo u Vukovaru i na Ovčari, ali je unatoč tome 'donio blage i neprimjerene kazne'. Ona je jako žalosna i danas, kada gleda izvještaje iz Homsa i drugdje u Siriji, kada čuje kako se namjerno pucalo na novinare i druge civile jer opet u sebi proživljava strašne događaje iz 1991. godine. I ne čudi što, iako je humanitarka, bez oklijevanja ponavlja da se sili 'samo može silom uzvratiti', ali vidi ona da NATO nije zainteresiran da intervenira protiv režima Bašar al-Asada iako njezine članice imaju presedan. U tome se slaže s odvjetnikom Nobilom, u bombardiranju ključnih vojnih pozicija režima Slobodana Miloševića kada nije bilo druge mogućnosti da se zaustavi pokolj na Kosovu.

'Da je NATO intervenirao kod nas 1991. ne bi bilo tolikih žrtava, ne bi bio razoren grad, ne bi došlo da ratnog zločina', kaže dr. Bosanac.

I ona, kao i odvjetnik Nobilo, misle da bi se zločini u Siriji dogodili i da je Haški tribunal odrezao drakonske kazne za Ovčaru i drugdje gdje je Miloševićeva vojna snaga žarila i palila jer oni, sirijski vojnici, 'misle da mogu učiniti sve što žele'.

'Ne', kaže Nobilo, 'oni se na Međunarodni tribunal za ratne zločine ne obaziru (što ne znači da nam mora biti svejedno kakve to presude za ratne zločine tribunali donose, op. D. P.), pa čine se zvjerstva i krši se humanitarno ratno pravo i u zemljama koje imaju smrtnu kaznu za takvo nešto'. Pomoglo bi, možda, da Sud preventivno djeluje podižući optužnice protiv braće al-Asad kao što je optužio pukovnika Gadafija, ali i Nobilo kaže: 'Sila samo silu poštuje', to jest, da al-Asada treba udariti vojno, što se sada od Vijeća sigurnosti ne može očekivati zbog bojkota Kine i Rusije.

Pred rastućim brojkom od 8.500 mrtvih u skoro godinu dana sirijskog rata, da, slažemo se, trebalo bi moći reći: 'Dosta!'

Jer, samo malo, postoji li mogućnost da centralna vlast u Damasku i da predsjednik Bašar el-Asad ne znaju što se događa? Ne, ne postoji, ta - predsjednikov brat, general Maher al-Asad, osobno zapovijeda elitnom 4. divizijom koja tuče Homs i koja je pustila s lanca šabibe (skadrone smrti) koji, kako govore preživjeli koji stižu do Jordana i Turske, kolju čak i djecu. Bašar al-Asad nije samo predsjednik i vrhovni zapovjednik oružanih snaga, on je i školovani general i njemu ne treba posebno objašnjavati načelo zapovjedne odgovornosti čak i da ne bi znao što mu brat Maher radi na terenu.

To je strašno, kazala mi je doktorica Bosanac. Jeste, prestrašno je. Zato što je već viđeno. Već procesuirano, stotinu puta diskutirano na East Riveru i do iznemoglosti obrazloženo u tisućama komentara i apela kojima se pune svjetske dnevne novine. Koliko ljudi mora biti masakrirano da bi međunarodna zajednica intervenirala, a iza nje onda nastupili međunarodni suci sa svojim čudnim kriterijima? Koliko pak nafte i plina mora biti duboko ispod leševa tih nesretnika?

Čitao sam, da mi odgovor na ovo pitanje postane jasnije, što je to zapravo bio kazao Barack Obama na Sveučilištu u Kairu 4. lipnja 2009. kada je prognozirao novi mir na Bliskom istoku, to jest, što je želio poručiti ili, bolje rečeno, što su nositelji arapskog proljeća shvatili, pa i ovi u Siriji? Da je vrijeme šaputanja diktatorima nepovratno prošlo. Da im treba urlati u uho.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi