Prebrzo se neredi u Engleskoj kvalificiraju zaključkom da je to dokaz kraja multikulturalizma jer činjenice pokazuju, a povijest nasilja na Otoku govori drugo: za razliku od Grčke ili Španjolske, gdje se pobunila srednja klasa, ovih dana na ulice Engleske opet izlazi omladina nižih društvenih slojeva koja općom pljačkom, paležima i destrukcijom pokazuje frustraciju i gnjev zbog neizdrživog ekonomskog položaja i besperspektivnosti života
Detonator nasilja na ulicama više engleskih gradova, odnosno najviše siromašnih četvrti Londona, bila je, kao i početkom osamdesetih, smrt pripadnika obojene manjine u rukama policije koju se već desetljećima optužuje da vrši brutalnu represiju nad siromašnima. Mlađi čitatelji to možda ne znaju, ali ovo u Engleskoj je već viđeno.
U travnju 1980. policija je krenula žestoko tražiti kriminalce, tako je bilo rečeno, u srcu Bristola, na jugozapadu zemlje. Uslijedila je pobuna dijela crnačke siromašne populacije toga grada, što je rezultiralo sa 130 uhićenih prosvjednika, 19 ranjenih policajaca i nekoliko zapaljenih zgrada i vozila. No, prava se eksplozija nasilja dogodila godinu dana kasnije, u travnju 1981. u Brixtonu, na jugu Londona, nakon što je mladi pripadnik crnačke manjine uboden nožem, opet u rukama policije. Najmanje 5.000 demonstranata sukobilo se s policijom koja je imala 300 ranjenih. U samo dvije noći spaljeno je 150 zgrada i stotinjak vozila. Od tada, pa sve do danas, Brixton je ostao uzavreli lonac koji svako malo prijeti eksplozijom. A upravo to sada se i dogodilo.
U srpnju 1981. policija je nezakonito i neopravdano pritvorila 20-godišnjeg studenta fotografije u Toxtehu, u Liverpoolu. Bilo je žestoko na ulicama: jedna je osoba poginula, 500 je policajaca ranjeno, toliko je i prosvjednika uhićeno, a kroz devet dana sukoba spaljeno je 70 zgrada.
U rujnu 1985. u Handsworthu u Birminghamu (središnji dio zemlje) registriramo jedini konflikt tih razmjera koji se može tumačiti u rasnom ili kulturalnom ključu jer su se sukobile crnačka i azijska populacija, ali zbog ekonomskog rivalstva.
U listopadu 1985. policija je ubila crnkinju dok je pretraživala njezin dom u Tottenhamu. Došlo je do velikoga sukoba u kojem je ubijen policajac, i to nožem, dok je pokušavao zaštititi jednog napadnutog vatrogasca.
U prosincu 1995. opet je buknulo u Brixtonu nakon što je policija ubila mladog crnca, neposredno poslije uhićenja, nakon što je pokušao ukrasti novac jednog bračnog para na ulici. Sukobi nisu bili intenzivni, a uhićeno je dvadesetak prosvjednika.
Što ovaj slijed pokazuje? Engleska ima prilično bogatu povijest nasilja između siromašnih i policije te u prvom planu sada uopće nisu rasni ili etnički prijepori, pa se teza o problematičnom multikulturalizmu u ovom slučaju ne može baš tako lako braniti, ne u Londonu, najmultikulturalnijem gradu na svijetu.
Činjenice govore o eksploziji i frustraciji siromašnih i o zajedničkom nasrtaju crnaca, bijelaca, Pakistanaca, azijata i drugih na policiju, kao i to da se ne pljačkaju i uništavaju supermarketi s hranom, već u prvom redu simboli konzumerističkog društva kao što su trgovine s elektronikom i telefonskim aparatima. Međutim, u općem kaosu također će stradati i restoran makrobiotičke prehrane, pa i stoljetni dućan sa sjedećim garniturama koji je preživio bombardiranja u oba svjetska rata.
Stvari su ipak malo drukčije nego prije tridesetak godina jer je nivo nasilja prema policiji manjeg intenziteta, pa i nije čudno da ima malo žrtava. Širenje nasilja bez neke geografske, društvene, rasne ili kulturološke logike govori u prilog tezi koja se ovdje zastupa da je posrijedi eksplozija mladih koji kradu elektroniku, sportsku obuću i traperice, ali i pale i uništavaju izloge jer im je dosta situacije u kojoj nemaju novaca da si nabave sve ono što kapitalizam donosi i predstavlja. No oni nisu organizirani u lijevim grupama. Nisu socijalisti. Oni su huligani.
Kaže se da je nasilju kumovala i politika gospodarskih restrikcija premijera Davida Camerona. Čini se da to nije baš tako jer te restrikcije još nisu izravno pogodile mlade ljude, ali jesu psihološki faktor pritiska jer mladi misle da će sutra situacija biti teža od ove danas, s obzirom na to da će im vlada uskratiti mnoge beneficije, a sve to kako bi pomogla bankama, strukturama korporativnog kapitalizma i bogatim Englezima.
U svakom slučaju, ekonomska kriza ne može biti jedini razlog ovoj eskalaciji nasilja, ali upućuje na zaključak da je engleska reprezentativna demokracija u krizi jer desetljećima ne pruža odgovor na goruća pitanja siromašnih slojeva.
Premijer Cameron u još jednom strahovitom političkom promašaju opet je zakasnio, pokazao da ne vlada situacijom i da ništa nije naučio iz engleske novije povijesti. Dopustio je da policija kaska za događajima, što će laburisti Eda Milibanda itekako iskoristiti. No, policija mora stati tim nasilnicima za rep i učinit će to. A sudovi će nam onda dati istinsko tumačenje motiva nasilja.
