KOMENTAR DAMIRA PETRANOVIĆA

Picok u napadu na Dalmaciju

  • Autor: Damir Petranović
  • Zadnja izmjena 13.03.2016 10:02
  • Objavljeno 13.03.2016 u 10:00
Željko Lacković

Željko Lacković

Izvor: Pixsell / Autor: Marijan Sušenj

Ako dosad baš i nisu čuli za njega, na nezavisnog gradonačelnika mjesta Đurđevac Željka Lackovića Dalmatinci će vjerojatno ubuduće obratiti malo više pažnje. Gospodin se ovih dana probio na prednje stranice dnevnih novina još jednom dirljivom storijom o štedljivom lokalnom činovniku koji se bori protiv naslijeđenih kostura iz ormara tako što štedi javni novac, reže plaće vlastitoj administraciji, stavlja pod kontrolu javnu nabavu i na koncu , simbolično, umjesto automobilom dolazi na posao službenim biciklom

Zanimljiva je to priča, iako nije da je nismo i dosad viđali: od Metkovića i Omiša do Velike Kopanice i Tompojevaca, u nizu manjih sredina diljem zemlje pojavili su se mladi ljudi koji djeluju dosta trezveno i razumno, pa svojom komunom naprosto nastoje upravljati manirom dobrog gospodara. Već je postalo pomalo zamorno nabrajati sve te profesore, liječnike i friško diplomirane studente - redom političke nevježe - koji su se upustili u javni posao i stekli imidž čudnovatih kljunaša, valjda samo zato što se ne ponašaju kao da sutra nikada neće doći. A već to nam predstavlja pravu malu revoluciju.

U nekim slučajevima radi se tek o solidnom političkom marketingu, u nekim drugima - pa vjerojatno i spomenutom Đurđevcu - o istinski odgovornom ponašanju prema novcu poreznih obveznika. U nekom zamišljenom utopijskom trenutku u kojemu će se ovaj obrazac preslikati na veći dio države vjerojatno bi nestala potreba uopće raspravljati o gradonačelniku gradića s tek osam tisuća stanovnika, kojemu je glavna znamenitost legenda nalik onoj sinjskoj - samo što Turke u njihovom slučaju nije potjerala Gospa, nego pečeni pijetao (picok) ispaljen iz topa - no u današnjem odnosu snaga i mišljenje stanovitog Željka Lackovića ipak je ponešto relevantno.

Pa bi, stoga, za ovu priliku valjalo izdvojiti što je gospodin izrekao u trenutku kada je konačno dograbio nešto medijskog prostora, nakon višemjesečne kuknjave da se u javnosti sustavno ignorira njegova, kako ju je nazvao, 'sjeverna priča'. Iako bi vjerojatno bilo bolje da se uopće nije javljao.

'Već nekoliko vlada forsira Dalmaciju, grade se autoceste, troši silan novac. Na sjever se nije potrošilo ništa. Ova zemlja neće procvasti ako uvijek budu glavni Dalmatinci, ovoj zemlji treba Sjever, kontinent, zemlja, voda, hrana.'

Mašala, u sridu.

Na stranu sasvim evidentno poticanje podjela kojih se ne bi posramila ni vrhuška Hrvatskog nogometnog saveza; zanemarimo i činjenicu da je Dalmacija - koju gospodin gradonačelnik istovremeno bijesno i posprdno krivi za sve aktualne nedaće - kolijevka hrvatske državnost i tradicije, ali i svjetski najprepoznatljiviji kutak ove poharane države; prešutimo i podatak da je ondje začet hrvatski jezik i književnost puno prije nego što su u Đurđevcu leteći picoki potjerali Turke, kao i to da je 'silan novac' otpremljen prema jugu mizerija u odnosu na, recimo, subvencije poljoprivredi. Od koje i dalje očekujemo da počne proizvoditi hranu.

Stavimo sve to sa strane i pokušajmo proniknuti kakvi su se misaoni procesi dogodili u glavi Željka Lackovića da lansira tog svog pijevca baš prema jugu, prema regiji koja se - premda čini otprilike četvrtinu Hrvatske - sasvim sigurno ne bi mogla proglasiti 'glavom'. Ni u političkom, ni u ekonomskom, a bogme ni u kadrovskom segmentu.

Trn u oku po svemu sudeći su mu ceste i infrastruktura, makar je u slijepom crijevu južno od Svetog Roka osim autoceste ona praktički nepostojeća. Jadranska obala zahvaljujući turizmu ostvaruje respektabilnih 18 posto nacionalnog BDP, pa je samo zahvaljujući toj činjenici valjda zaslužila imati barem jedan pristojan cestovni odvojak - za razliku od, recimo, Zagreba od kojega se autoceste granaju u šest smjerova.

A bilo bi ih i osam da su Josip Friščić i Đurđa Adlešič uspjeli izgraditi famozni Podravski ipsilon, tamo negdje u smjeru Đurđevca, suprotno zdravoj ekonomskoj logici po kojoj bi za svako ulaganje prethodno trebalo izračunati kratkoročnu potrebu i dugoročnu isplativost. Da su te prethodne vlade zbilja 'forsirale Dalmaciju', Split valjda ne bi do danas ostao jedini veliki grad bez vlastite obilaznice, s najprometnijom asfaltnom površinom u državi kojom gmiže pola milijuna stanovnika i najmanje tri milijuna turista. O nepostojećoj željeznici da i ne govorimo; čak i naš glavni junak iz Đurđevca vjerojatno ne može pojmiti da je na jugu države ona svedena na puku apstrakciju.

Ono što kod bezveznog ispada gradonačelnika Lackovića vjerojatno ipak najviše bode oči, osim izazivanja regionalne netrpeljivosti, jest frapantan manjak osjećaja za prioritete. Je li, kao osoba koja je već uspjela pohvatati poluge upravljanja malom i dosta uređenom sredinom, već osvijestio drastične razmjere centraliziranosti Hrvatske? Je li svjestan da je proračun Zagreba višestruko veći od proračuna preostalih pet stotina općina i gradova zajedno? Kako mu nije palo na pamet predložiti, recimo, jednu jednostavnu reformu po kojoj bi se porez na dohodak raspoređivao sredinama u kojima je doista ostvaren, gdje ljudi zbilja rade, umjesto da se automatski slijeva u blagajnu Milana Bandića?

Ako je svoju 'sjevernjačku priču' gospodin iz Đurđevca naumio graditi samo na animozitetu prema jugu, onda mu pristojno treba savjetovati da je vrijeme za promjenu strategije. I otkriti da je dobro prošao jer ga mediji već nisu pošteno raščerečili - da je sličnu glupost izvalio kakav lokalni šerif iz te 'povlaštene' Dalmacije, već bi visio na stupu s natpisom 'orjunaš'. Srećom, ni jedan ni drugi zasad ne mogu računati na veću javnu podršku; u Lackovićevom slučaju ona je demonstrirana na nedavnim izborima, kada je za njega glasovalo točno 4.223 ljudi.

Rodbina, prijatelji i dio stanovnika grada - da, po službenoj definiciji grada! - Đurđevca.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi