Tražeći fotografije Gunje prije poplave, moguće je naći tek nekolicinu iako u ovoj općini i istoimenom naselju ljudi žive još od 14. stoljeća, kada se i prvi put spominje. Povijest ovoga graničarskog kraja nužno je povezana s rijekom Savom koja je činila granicu s Turskim Carstvom.

Stanovništvo islamske vjeroispovijesti, kojeg je u Gunji između 35 i 40 posto, tek je za vrijeme Drugog svjetskog rata stiglo u Gunju. Godine 1969., izgrađena je džamija te je ona danas najstarija u Hrvatskoj.
Sa susjednom BiH Gunju povezuje most prema Brčkom koji je prije rata bio gospodarska žila kucavica ove općine. Naime, većina tada zaposlenih za svoj je kruh uglavnom zarađivala u Brčkom. U vihoru zadnjeg rata, most su srpske snage srušile u travnju 1992. ubivši time više od stotinu civila koji su bježali s bosanske strane na hrvatsku.

Gunja u ratu nije zabilježila znatna stradanja. 'Za vrijeme rata, dosta smo dobro prošli; bilo je poneko granatiranje. Odlazile su majke s djecom, ali nismo bili okupirani kao što smo sada vodom', kaže nam Stipica Mišura, ravnatelj Osnovne škole Antun i Stjepan Radić u Gunji. Javio nam se iz Vinkovaca gdje je ovoga tjedna održana i sjednica školskog vijeća. Pitamo ga gdje je 350 učenika koliko pohađa ovu školu. Kaže da je većina u Otoku i Cerni, a poplave su ih raselile i u šest stranih zemalja.

Mišura kaže kako je nekoliko puta bio u poplavljenoj školi. Jednom je kroz krov ulazio, jer je morao doći do pečata škole i potrebne dokumentacije kako bi zaposlenicima mogle biti isplaćene plaće. Pita nas, znamo li da su osvojili nagradu na najljepši školski vrt u kontinentalnoj Hrvatskoj za 2013. I on je sada pod vodom.

No skrećemo na ljepše teme. Hvali se kako su nekoć imali tri vjeronauka u školi, pravoslavni, katolički i islamski. Pravoslavnog više nema, jer je interes iskazalo tek jedno dijete. 'Gunja je multinacionalna. Na to smo ponosni. Situacija je uvijek odlična. Mi u Gunji nemamo suživot, nego život. Božićne priredbe u školi uvijek smo svi zajedno radili. To je lijep i ugodan život', kaže Mišura. U školi djeluje i Studio kreativnih ideja Gunja, možda najprepoznatljiviji gunjski 'proizvod'. Od 1960., bave se literarnom, novinarskom, radijskom i televizijskom produkcijom. No najpoznatiji su dokumentarni filmovi mladih iz SKIG-a u kojima su zabilježeni ljudi i svakodnevnica Gunje. Oni su, kaže Mišura, i sada na poplavljenom području te kamerom bilježe sve vezano za događaj koji će crnim slovima biti upisan u povijest Gunje.

Mišura kaže kako je jako puno stanovnika Gunje živjelo od socijalne pomoći, dio ih se bavi poljoprivredom, a dio ih radi i u privatnoj tvornici namještaja. Dok se mladi bave filmom u SKIG-u, mještani su članovi Kulturno-umjetničkog društva Graničar te dva bošnjačka, Behar i Ljiljan. Imaju i Nogometni klub Jadran te lovačko i, a što drugo uz Savu, ribolovno društvo.

Pitamo ga kakvi su Gunjani. 'To su tvrdoglavi ljudi kada su problemi u pitanju, inače široka i meka srca. Mi smo inače možda malo onako... na prvi pogled nismo s nekakvim visokim manirama, ali u suštini smo kulturni i dobri ljudi. I siromašni, nažalost', kaže ravnatelj Mišura.

Optimizma se ne odriče. 'Uvijek kažu da poslije katastrofa dolazi oporavak. Vjerujem da je ovo ta prekretnica. Opet će sve biti OK, nema druge', poručuje ravnatelj koji prve učenike u školi očekuje već najesen.

Filmaši iz Gunje

Voditelj SKIG-a Josip Krunić uspio nam se javiti nakon što je predahnuo od radova na poplavljenom području. 'Imao sam rukavice, nisam se mogao javiti', kaže zadihan. Kada ga pitamo kakva je Gunja bila prije ove nevolje, kaže da nije Gunjac. Tu je stigao 1973., kada je počeo raditi u školi. Tada je, kaže nam, u školu bilo upisano 1.260 djece. Danas ih je 350.

Žalostan je zbog toga, boji se da se i dio ljudi koji su raseljeni zbog poplave više nikada neće vratiti živjeti u Gunju. 'Nemaju tu što raditi', kaže Krunić. Dodaje da u školi ima djece koja su na rubu gladi, bijeda je velika. Gunja je definitivno pamtila bolje dane, no jedna je stvar uvijek konstanta. 'Tu vlada nevjerojatna sloga, zajedno smo bili u ratu i u ovoj socijalnoj krizi, a zajedno smo i u ovom egzodusu. Nije se gledalo tko koga spašava', kaže.

Krunić ne prestaje pričati o svojim nekadašnjim učenicima i stanovnicima Gunje koji su sreću potražili u većim gradovima. Među njima je i Ivan Kelava, student Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu koji je 'dijete SKIG-a'. On je filmom 'Košnice' koji je producirao obišao festivale diljem svijeta. Držao je i Ljetnu školu filma u Gunji koje se ove godine najvjerojatnije neće održati.

Krunić s nevjerojatnim entuzijazmom priča o mladim generacijama u SKIG-u te ukupno 85 snimljenih filmova. No ubrzo se vraća u realnost. 'Bojim se da će ti ljudi sada ostati ondje gdje jesu. Tu nemaju što raditi, sada su i polja zatrovana. To je rijeka bez povratka. Gunja odlazi...', kaže sjetno.

'Uginule životinje su svuda, kazan za rakiju nekoliko je kilometara dalje na njivama, ljudi su očajni, no oduševilo me to što su oni svjesni te drame, no nema nekog bijesa, nikoga oni ne krive, nema svađa, sukoba i tučnjava', kaže nam Krunić i nudi se da će poslati nekoliko fotografija. 'Mi Slavonci nismo navikli moliti, petljati i varati', zaključuje.