KARTE NA PREGLED!

Odradio sam tri sata s kontrolorima ZET-a i skužio tragičnu budućnost Hrvata

  • +1

ZET kontrola

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Ne znam piše li na Wikipediji, ali činjenice su sljedeće: Hrvatska je jedina zemlja u kojoj se ljudi voze u tramvaju prvi put, idu isključivo jednu stanicu i upravo su došli iz Zagorja, Hercegovine, Njemačke, Bosne. Fascinantan podatak podebljan je roditeljima koji su na burzi, autima koje je odnio pauk, bolnim križima, kartama koje baš kreću poništiti i Čileancima koji ne kuže ni što je karta ni što je tramvaj. Proveo sam tri sata s kontrolorima ZET-a. Evo zašto se riječ 'banana' i riječ 'Hrvatska' savršeno rimuju unatoč svim pjesničkim pravilima

Tko bi rekao da ću u srijedu rano poslijepodne doživjeti takvo prosvjetljenje na nacionalnoj razini. Da ću shvatiti gdje smo i kamo idemo kao državni entitet. Da ću ubrati ključne osnove domaće ekonomije. Na Remizi su me dočekali Mila i Željko, zagrebački anti-celebsi, ljudi koje zna pola Zagreba iz prostog razloga što su ih skinuli s tramvaja ili autobusa. Dogovorili smo se da ću odraditi s njima par sati šihte, stajati sa strane i promatrati sve načine na koje se ekipa u metropoli izvlači, migolji i opravdava jer, naravno, u svakom trenutku dana i noći praktički pola putnika u javnom prijevozu ne barata valjanom voznom ispravom.

Ulazimo u prvi tramvaj. Nismo napravili ni par metara i evo ih. Dvije cure bez karte. 'Cure, karte na pregled!' 'Nemamo ih.' 'Zašto?' 'Pa, što ja znam... Nisu mi roditelji još dobili plaću. Mama mi je bila na burzi. Tata dobiva plaću tek oko dvadesetog.' Pitam je zaustavlja li je često kontrola. 'Ne. Ovo je iznimka. Inače uvijek imam kartu.' Jasna stvar. Treba graditi povjerenje. Što ćemo s njima, pitam Željka. 'Poslat ćemo ih van na idućoj stanici.' Zvuči mi OK. Probudilo mi se ono malo empatije što mi je ostalo iz ranog puberteta. Idemo dalje.

Bradati momak ulazi na Trešnjevačkom placu, nosi neke ruksake. Situira se na svom mjestu, Željko mu prilazi. 'A joj, tu sam sa stvarima, nisam razmišljao o karti.' 'Imate osobni dokument?' 'Ooo... pa ne sad. Pauk mi je upravo odnio auto. Još i to moram platiti. Stvarno, bilo mi je hitno. Moja greška.' Željko opet glumi Isusa i samo mu kaže da se iskrca na idućoj stanici. Par sekundi kasnije nabasamo na srednjoškolku. Ova je očito sastavila dva i dva i shvatila da uz dovoljnu dozu bahatosti ima besplatan prijevoz do kraja života: 'Karte na pregled.' 'Nemam je ovdje.' 'A gdje vam je?' 'Ostavila sam je doma.' 'A zašto je nisi ponijela?' 'Zato što nisam.' 'Kako ćemo sada riješiti ovaj problem?' 'Pa ne znam, haha.' 'Koliko imate godina?' 'Sedamnaest.' 'Je l' znate da ne smijete u vozilo bez karte?' 'Pa znam.'

Ako već sa 17 godina naučiš tako drsko kršiti zakon, onda moram priznati da se uopće ne bojim budućnost ove zemlje. Ali možda je bahatost još najmanji problem. Ti će prije ili kasnije pojesti feces koje su ostavljali po drugima. Više me brine glupa prozirnost laži i kukavičluk kojim se služi pozamašan broj putnika. U trenutku ulaska kontrole u tramvaj, njih nekoliko odmah krene na drugu stranu vozila. Hej, može li jadnije i očitije? Naravno, tu je Mila koja se specijalizirala za legitimiranje dezertera. Dolazimo do cure koja je, eto, kasno legla. Iskrcavamo se. 'Zaspala sam u pet ujutro, ugasio mi se mobitel, kasno sam ustala...' 'Nisam vas pitala o tome kada i koliko spavate, nego zašto nemate kartu.' 'Upravo sam došla iz BIH, inače imam pokaz, ali sad sam išla kući na deset dana, i to dva puta ovog mjeseca pa mi se nije isplatilo uzeti pokaz. Došla sam baš jučer. Inače uvijek kupujem kartu.' 'Je l' se i u Bosni možeš voziti bez karte?' 'Pa, ne... Ali većina kaže da se u Zagrebu možeš voziti bez karte.' Cura je bila krotka i isprepadana, Mila je pušta. Zato će Splićanke nagrabusiti.

Dođem, vidim, ne vjerujem

Serijal u kojem izvještavamo s margina, izvodimo društvene eksperimente, tipkamo ispovijesti nevidljivih ljudi, špijuniramo noćni život metropole. Ukratko, stvari o kojima vam nije palo na pamet da vas zanimaju, a govore glasno i jasno o tome gdje smo i što smo.

Ulazimo na stanici kod West In hotela. Tri djevojke s koferima. Imaju karte, ali nisu poništene. Silazimo s njima. Voze se samo jednu stanicu, kažu. 'Di piše da je jedna stanica besplatna?' pita Mila. OK, nije upalilo. Ajmo probati sa splitskim objašnjenjem: 'Iz Splita smo, stvarno nismo znale. Kad se karta uzme kod šofera u Splitu, odmah je poništena. Uzele smo tri karte... Nismo znale.' 'Jeste li prvi put u Zagrebu?' 'Da. Kupile smo... stvarno nismo znale, došle smo tu raditi terensku nastavu i prvi put se vozimo u tramvaju.' 'Molim vas dokumente', kaže Mila. Cure pružaju osobne i bam – kazna. Svakoj po 250 kuna ako plate u roku od osam dana. Nakon toga 500. Iskreno, nisam očekivao. Cure su u šoku, pogledavaju se, traže Milu i Željka da im nekako ponište kazne. Ne mogu.

Na putu do Jelačićeva trga skinuli smo još jednog dečka koji, eto, ima mjesečnu kartu, ali sad je baš nije ponio i to mu je prvi put u životu. Krenuo je vaditi stvari iz ruksaka da dokaže, rasuli su mu se neki papiri, Mila se sažalila i pustila ga da prošeta. Za razliku od njega, nešto stariji tip na potezu Frankopanska – Trg samo je kratko objasnio da on nema kartu, da drugi možda imaju, ali da ga to nije previše briga. 'Izađite na sljedećoj stanici', veli mu Željko. Tip nabaci samozadovoljni smiješak i informira nas: 'Tamo ionako izlazim.'

Na ruti od Trga do maksimirskog stadiona švercera kao pljeve. Svi idu samo stanicu ili dvije, imaju po nekoliko praznih karata u novčaniku, jedna žena ih čuva valjda još od dolaska Buge, Vuge i Tuge. Mila joj kaže da se te njene karte mogu razgledati u Tehničkom muzeju. Još se jedna cura vozi prvi put tramvajem, druga nam laže da nije stigla jer je ušla na istoj stanici kao i mi, a u međuvremenu smo prošli barem cijelu stanicu. Pala je još jedna kazna za stariju gospođu koja je također samo jedanput koristila tramvaj i, eto, odmah joj naplate kaznu. 'A drugi se voze cijeli život i ne plate ništa.' Treća se htjela 'dogovoriti', četvrta je tražila da joj kontrolor ode kupiti kartu.


Na povratku do Trga jedan se Čileanac pravio blesav, žena se potužila da je KC Dubrava ukinuo naknade za prijevoz, drugu su toliko boljela križa da se nije uspjela odšetati do automata za poništavanje karata, a tip je upravo došao iz Njemačke i 'kako mi to njega sada gnjavimo, a on je tek jučer došao i sada kasni na sastanak'.

Cinizam, podsmijeh, bahatost, bježanje, početničke laži, ignorancija, prijetnje. Tako se otprilike 40 posto ljudi obračunava s jednim jednostavnim pravilom da u javnom prijevozu moraš imati kartu. Indukcijom možemo zaključiti - i nećemo previše pogriješiti - da se jednako isti broj ljudi generalno obračunava s bilo kakvim zakonom u Hrvata. Mila i Željko su nekoliko puta dobili po lampi, ekipa ih hračka, proklinje, psuje, fotografira, šalju prijetnje i žalbe na ZET. Bez karte se voze suci, odvjetnici, javna lica s mantrom 'je l' znate vi tko sam ja? i 'pobrinut ću se da dobijete otkaz'. Mila veli da iza sebe ima već dvadeset, trideset otkaza. Poželjeli su joj da joj umru djeca, gurnuli su je preko ograde na stanici, random ljudi joj prilaze na ulici: 'Vi ste mene zapisali.'

Najgora ruta su joj busevi na Črnomercu. Kaže, velika frekvencija ljudi i previše frikova. Željku Vukovarska. Sve neke kratke stanice, ne stigneš nikog proći. Stanice na kojima nema šanse da izbjegnete kontrolu ako uleti su od Ravnica do Dubrave i od Studentskog doma Stjepana Radića do Arene. Vožnja traje najduže.

Nakon tri sata rešetanja po tramvajskim ilegalcima, zavolio sam čovječanstvo. Kontrola je brutalan psihološki trening kako za egzekutore, tako i za žrtve. Ili se sažališ ili se ne usudiš. Nema šanse da bih ikome naplatio kaznu. Shvatiš koliko smo jadni u svojim rutinama izvlačenja. I nešto daleko gore – koliko nas zaboli za javno dobro. Mjesečni pokaz dođe 100 kuna za školarce i studente. I više nego niska cijena za riješiti se pritisaka i neugodnjaka. Što je paradoksalno, oni se najviše švercaju. Cure više nego dečki. Mila i Željko imaju par ideja kako riješiti situaciju s masovnim neplaćanjem karte. Ili zaposliti policiju u civilu da ih prati nekoliko mjeseci, da ljudi malo ozbiljnije shvate pojam vozne karte. Ili da firme i školske ustanove automatski plaćaju pokaze. Hrvatska nije Njemačka gdje je nešvercanje stvar minimuma pristojnosti. To naš kolektivni genom neće asimilirati još dugo, ako ikad.

Opraštam se s Milom i Željkom. Bauljam nešto po gradu, došlo je vrijeme da se vratim do auta na Remizu. Ulazim u tramvaj. Mislim si, bilo bi kul da sad dođe kontrola i uhvati me bez karte. I bingo. Evo ih kod Cibone. 'Vaša karta?' 'Ermmm, ja sam novinar, upravo sam napravio reportažu o kontrolorima s Milom i Željkom, vraćam se do auta na Remizu.' 'Aaa... nema problema.' Vjerojatno je već čuo varijantu istog milijun puta.

Insajderski savjet. Ako si već nikako ne možete pomoći a da ne platite kartu, budite bolji od drugih. Kad skužite kontrolu, sami dođite do njih i ispričajte se što nemate kartu. Iznenadite sami sebe. A iznenadit ćete i ljude poput Mile i Željka kojima se svakodnevica sastoji od straha i bijesa okoline. Prognoziram da će rezultati definitivno ići u vašu korist.

Pratite nas na društvenim mrežama:

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!