KOMENTAR KATARINE VIDOVIĆ

Odgoj razmaženih sinova: Majke su opet krive

  • Autor: Katarina Vidović
  • Zadnja izmjena 11.08.2014 09:22
  • Objavljeno 11.08.2014 u 09:22
Tinejdžer spava s mobitelom tehnologija otuđenje

Tinejdžer spava s mobitelom tehnologija otuđenje

Izvor: Profimedia / Autor: ...

Usred rasprave treba li ponovo novačiti mladiće za služenje vojske uključila se i uvažena profesorica psihologije Mirjana Krizmanić i rekla da bi odsluženje vojnog roka bilo dobro za današnje mladiće - jer su ih njihove mame toliko razmazile da ne znaju ni smeće u kantu baciti. Na stranu sada i funkcija vojske i metode stvaranja vojnika, ali upada u oči da za ono što drži neadekvatnim odgojem sinova prof. Krizmanić odgovornima smatra najviše, ako ne i jedino, majke. One su te koje su svoje sinove razmazile. Ne očevi.

Želim govoriti o društvenoj pojavi toliko uobičajenoj, a u isto vrijeme po žene toliko nepravednoj i debilizirajućoj. Radi se o neproporcionalnom okrivljavanju majki zbog lošeg odgoja djece, posebno sinova. Da se odmah na početku razumijemo: nema savršenih roditelja, a oni koji/koje tvrde da su besprijekorno odgojili/e svoju djecu, jednostavno lažu. Ali to je psihološka dimenzija odgoja, dok je okrivljavanje majki fenomen koji prelazi okvire individualnog.

Uzmimo na primjer nedavni, možda tek usputno dani, komentar prof. Mirjane Krizmanić o mogućnosti ponovnog uvođenja obaveznog služenja vojske. Dok su muški komentatori razmatrali da li je ta ideja vojno, ekonomski i politički uopće ostvariva, uvažena profesorica psihologije rekla je da bi odsluženje vojnog roka bilo dobro za današnje mladiće, jer su ih njihove mame toliko razmazile da ne znaju ni smeće u kantu baciti. Zbilja je dirljivo kako prof. Krizmanić zamišlja vojsku kao mjesto gdje će momci naučiti namještati krevet i očistiti si cipele. Ne treba ni spominjati da tako nešto muškarcima koji su komentirali nije bilo ni na kraj pameti – oni znaju da je primarna funkcija vojske da bude oružana sila kojom se neprijatelj odvraća i/ili ubija. Dok prof. Krizmanić u vojsci vidi zamjensku mamu koja će sinove naučiti ono što ih, misli ona, nisu naučile njihove prave mame, vojni stručnjaci znaju da je vojska prije očeva šaka koja željeznom disciplinom od sinova i kćeri stvara poslušne vojnike spremne da ubijaju.

Na stranu sada i funkcija vojske i metode stvaranja vojnika, ali upada u oči da za ono što drži neadekvatnim odgojem sinova prof. Krizmanić odgovornima smatra najviše, ako ne i jedino, majke. One su te koje su svoje sinove razmazile. Ne očevi. Kad bih dobila kunu za svaki slučaj kad su i žene i muškarci okrivili majku koja je 'odgojila' nasilnika ili kad se kao 'spasonosno' rješenje za muško nasilje prema ženama predlagalo da majke 'drugačije' odgajaju sinove, bila bih milijarderka. Ne znam da li je igdje na svijetu navada okrivljavanja majki tako rasprostranjena i ukorijenjena kao u nas. No okrivljavanje žena tu ne prestaje: čak se i supruge smatra odgovornima za ponašanje muža, jer ga nisu 'otpočetka braka naučile' kako da se ponaša. One druge, 'uspješnije' supruge, često se hvale da su svog supruga 'preodgojile', pošto ga njegova mama nije dobro ili dovoljno dobro 'odgojila'. Odgojnim moćima žena kao majki i kao supruga daju se nadnaravne dimenzije i svojstva pa izgleda kao da bi njihovim, valjda ispravnim, korištenjem, koliko sutra, svi problemi ovog svijeta nestali. Naravno, radi se o mitu, a kao i svaki mit, i ovaj se sastoji od elemenata fantastike i realnosti. Pogledajmo jedan tipičan primjer razvijenog mitskog mišljenja:

'Žene u zapadnim društvima kada pristanu ili teže za tim da su u podređenoj ulozi (ne žele se zaposliti) izravno utječu na razvoj muške agresije (traže sve više love od svojih odabranika a ovi to uspijevaju samo uvlačenjem u krim miljee, čest slučaj)'

Kažem razvijenog, jer su ovdje nadnaravne moći žena da 'izravno utječu na razvoj muške agresije' pripisane ne samo ženama koje se percipiraju kao aktivne, nego i onima koje se ponašaju pasivno. Pasivna žena je 'moćna', jer nije prisiljena na pasivnost, već 'pristaje' ili 'teži' da bude 'podređena'. Pretpostavljam da je na takve majke aludirala prof. Krizmanić: majke koje 'pristaju' biti sluškinje svojim sinovima pa umjesto njih nose smeće i namještaju im krevet. Kad sve to ne bi bio mit, postavilo bi se logično pitanje kako to da usprkos nadnaravnim odgojnim moćima, žene 'biraju' biti podređene i odgajati nasilnike i/ili trutove? Ako nije mit da odgoj djece u najvećoj mjeri kontroliraju žene, kako to da svijetom politički, ekonomski i vojno harače muškarci?

Fantastični aspekti mita o nadnaravnim odgojnim moćima žena daju okvir unutar kojeg nalazimo odgovore na oba ova pitanja. Jedan od najraširenijih je onaj da žene, iz prikrajka, svojom lukavošću vladaju nad muškarcima i svijetom. Drugi je da su žene jedne drugima najgori neprijatelji pa im je glavni cilj da muškarce, nad kojima vladaju, huškaju protiv drugih žena. Ništa manje fantastično nije ni objašnjenje prema kojem žene koriste svoje moći da bi međusobno zavadile muškarce, braću, a nerijetko čak i očeve sa sinovima. Ipak, sami fantazmi nisu dovoljni da osiguraju vitalnost i trajnost bilo kojeg, pa tako ni mita o nadnaravnim moćima žena. Potrebni su i elementi realnosti čija funkcija je da prodube i održe vjerovanje u mit.

Evo o čemu se radi: istina je da su žene te koje predominantno odgajaju djecu. Bilo da žive u proširenoj, nuklearnoj ili jednoroditeljskoj porodici, bilo radeći u odgojnim i obrazovnim ustanovama, zdravstvu i socijalnoj skrbi, žene su te koje najviše vremena posvećuju brizi o zdravlju, razvoju i dobrobiti djece. Biti majka i odgajateljica je najeksponiranije obilježje spolne uloge žena u društvu. I to je uglavnom sve na što se od realnosti ženske uloge u odgoju djece ovaj mit oslanja. Nije mnogo, ali je dovoljno da uvjerenje o isključivoj odgovornosti majki za ponašanje muškaraca, u društvu ostane živo i žilavo. Prosječan um neće naći ništa sporno u zaključivanju tipa: svakog muškarca rodila je žena, dakle žene su te pod čijim utjecajem muškarci postaju ubojice ili heroji (neki put i obojica u jednoj osobi).

Sve to perzistira u kolektivnoj svijesti usprkos činjenici da je odgoj aktivnost koja se odvija unutar strogo kontroliranih društvenih koordinata i što izlaženje izvan tog, društveno određenog, koordinatnog sustava odgoja za sobom redovno povlači, isto tako društveno određene, reperkusije, kako za odgajane tako i za odgajateljice/odgajatelje. Iako o njima nikad nisu učili u školi, velika većina odraslih ljudi poznaje društvena pravila i konvencije odgoja. Ona se usvajaju samim time što smo društvena bića i što živimo u društvu. Taj se proces naziva socijalizacija i predstavlja glavni način kako se dato društvo održava i reproducira. U patrijarhalnom društvu glavna funkcija socijalizacije je isporuka muške dominacije i potčinjenosti žena tj. rodne hijerarhije.

Spolna podjela rada uvjetuje da se briga o djeci i odgoj djece u najvećoj mjeri doznačuje ženama. Bez obzira da li su je same izabrale ili nisu imale drugih izbora, ta je uloga ženama u potpunosti društveno zadana i omeđena. Zato uspješnost u odgoju ne ocjenjuju majke, nego 'vanjski recenzenti i evaluatori' – država, institucije i eksperti/ekspertice. Kriteriji su jednostavni: prilagođenost i upotrebljivost. Ono što se traži od 'dobre' majke je da bespogovorno provodi odgojni 'plan i program' kojeg joj zadaje patrijarhalno društvo i da poslušno slijedi upute institucija i eksperata u dovođenju djeteta do faze 'finalnog proizvoda'.

Jamstvo funkcionalnosti žene u ulozi majke-odgajateljice je prisutnost oca, odnosno, njezin bračni status, dok obrnuto nije slučaj (vidimo to po medijski opjevanim herojima - samohranim očevima).

Uloga oca svodi se na to da bude model muškosti sinovima, jer se patrijarhalni poredak tako najbolje održava. Djeca trebaju oca ma kakav on bio, mantra je odgojnih recenzenata, zato ga se mora držati uz djecu po bilo koju cijenu. Kad se pak pokaže da taj 'model' i nije baš uzoran, žena će biti okrivljena što je uz njega ostala. S druge strane, samohrane majke, majke u razvodu, traumatizirane majke, majke koje su bile žrtve muškog nasilja, ovisnice ili majke s psihičkim problemima a priori su označene kao disfunkcionalne. One moraju uložiti višestruko veće napore da bi njihov odgoj bio 'uspješan'. Ako u tomu ne uspiju, dijete im se snagom zakona oduzima ili ih se oboje iz društva odstranjuje tako da ih se smještava u institucije ili im se pristup i sudjelovanje u društvu na razne načine otežava.

Nema većeg straha kod majki u patrijarhalnom društvu, gdje je na snazi očinsko pravo, od toga da će im oduzeti dijete/djecu. Zato majke rade ono što im se kaže i zato trpe ucjene, nasilje, nepravdu i poniženja. Zato ponekad i razmaze svoju djecu i učine bezbroj drugih, manjih ili većih 'pogrešaka u odgoju'. A tko ne bi, da je na njihovu mjestu? Neki put slatka, neki put gorka, mala je to osveta nemoćnih u usporedbi s realnom težinom patrijarhalnog mita o svemoćnoj majci-odgojiteljici.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!