Gloria Steinem desetljećima je bila jedno od najprepoznatljivijih lica američkog feminizma. S velikim naočalama avijatičarskog stila i kosom prošaranom svijetlim pramenovima postala je gotovo jednako prepoznatljiva kao filmske i političke zvijezde svojega vremena, no iza slike feminističke ikone nalazila se žena čiji je put prema aktivizmu bio sve samo ne pravocrtan.

Steinem je preminula u srijedu u svom domu u New Yorku u 92. godini. Prema objavi njezine zaklade, umrla je mirno, okružena ljudima koji su je voljeli.

'Glorijinih gotovo stotinu godina na Zemlji bile su dobro proživljene godine, a ona je nastavila raditi za ravnopravnost sve do samog kraja', objavljeno je nakon njezine smrti.

Djetinjstvo koje ju je obilježilo

Gloria Marie Steinem rođena je 25. ožujka 1934. godine u Toledu u američkoj saveznoj državi Ohio. Njezin otac Leo bio je trgovački putnik, zbog čega je obitelj mnogo vremena provodila na putu, a dio djetinjstva provela je živeći i u prikolici.

Obitelj se raspala kada je imala deset godina i nakon razvoda roditelja ostala je živjeti s majkom Ruth u Toledu, no ona se borila s psihičkim problemima, teško je zadržavala posao i povremeno je boravila u sanatorijima. Steinem je tako još kao djevojčica preuzela dio odgovornosti za majku, ali i počela primjećivati način na koji društvo tretira žene koje nemaju ekonomsku i društvenu sigurnost. Upravo će pitanje ekonomske neovisnosti žena mnogo godina poslije postati jedna od tema njezina aktivizma.

Nakon srednje škole upisala je prestižni Smith College u Massachusettsu te je studirala političke znanosti. Diplomirala je 1956. godine s visokim akademskim počastima, a stipendija Chester Bowles omogućila joj je da potom dvije godine provede u Indiji. Ondje se upoznala s idejama nenasilnog i grassroots političkog organiziranja, iskustvom koje će poslije snažno utjecati na način na koji je pristupala aktivizmu.

Novinarstvo u svijetu kojim su dominirali muškarci

Nakon povratka u SAD pokušala je izgraditi novinarsku karijeru u New Yorku. Bio je to kraj pedesetih i početak šezdesetih godina, vrijeme u kojem su američkim redakcijama uglavnom upravljali muškarci, a novinarkama su često ostavljane teme o modi, obitelji i svakodnevnom životu. Steinem je željela pisati o politici i društvu.

Jednom prilikom prisjetila se da je uredniku predložila političke priče, a odgovor koji je dobila svodio se na to da je on jednostavno 'ne vidi na taj način'. Nije odustala.

Godine 1962. Esquire joj je dao jedan od prvih ozbiljnijih novinarskih zadataka. Pisala je o kontracepciji i položaju mladih žena koje su se suočavale s očekivanjem da moraju birati između profesionalne karijere i obitelji.

A onda je stigao zadatak koji ju je proslavio – i koji će je istodobno godinama proganjati.

Jedanaest dana bila je Playboyeva zečica

Godine 1963. Steinem se tajno zaposlila u njujorškom Playboy Clubu. Navukla je uski kostim, visoke potpetice i zečje uši te 11 dana radila kao Playboyeva zečica kako bi iznutra istražila uvjete u kojima rade žene iza glamurozne slike carstva Hugha Hefnera.

Njezina reportaža 'I Was a Playboy Bunny' razotkrila je drugu stranu Playboyeva svijeta – stroga pravila vezana uz izgled, seksualizaciju zaposlenica, fizičke zahtjeve posla i uvjete rada.

Priča ju je učinila poznatom, ali joj je paradoksalno otežala daljnju novinarsku karijeru. Umjesto da je urednici vide kao reporterku koja je provela ozbiljan tajni novinarski zadatak, počeli su je poistovjećivati s Playboyevom zečicom.

Kasnije je govorila da je zbog toga teško dobivala posao, a prema AP-u, s vremenom je požalila što je prihvatila taj zadatak. Ipak, reportaža koju je napisala ostala je jedan od najpoznatijih primjera njezina ranog novinarstva.

Pobačaj koji je skrivala godinama

Jedno od najvažnijih iskustava njezina života dogodilo se još prije nego što je postala poznata. Kada su joj bile 22 godine, Steinem je ostala trudna te je otišla u London i ondje pobacila, a tada je takav zahvat bio strogo ograničen.

Godinama o tome gotovo nije govorila. Prekretnica je došla 1969., kada je kao novinarka prisustvovala javnom skupu na kojem su žene govorile o svojim iskustvima s pobačajem.

Kasnije je taj trenutak opisivala kao početak svog aktivizma. Tada je shvatila da iskustvo koje je smatrala privatnim dijeli ogroman broj drugih žena i da je pitanje kontrole nad vlastitim tijelom političko pitanje.

Reproduktivna prava postala su jedna od tema kojima će ostati posvećena do kraja života.

Od reporterke do lica ženskog pokreta

Godine 1968. pomogla je pokrenuti New York Magazine, u kojem je radila kao politička kolumnistica i autorica velikih reportaža. Upravo je ondje počela intenzivnije pisati o ženskom pokretu.

Članak 'After Black Power, Women's Liberation' iz 1969. godine pomogao joj je da postane jedno od javnih lica američkog feminizma.

Nije se zadržala samo na pisanju. Putovala je Amerikom, govorila na fakultetima, skupovima, prosvjedima i u društvenim centrima. Često je nastupala s drugim aktivisticama, među kojima su bile Dorothy Pitman Hughes, Florynce Kennedy i Margaret Sloan.

Steinem je uvijek naglašavala koliko su na njezino razumijevanje aktivizma utjecale crne feministice i aktivistice poput Shirley Chisholm, Fannie Lou Hamer i Florynce Kennedy te borbu protiv seksizma nije smatrala odvojenom od borbe protiv rasizma i drugih oblika diskriminacije.

Časopis koji je postao simbol epohe

Početkom sedamdesetih Steinem je sudjelovala u pokretanju projekta koji će postati jedna od institucija američkog feminizma – časopisa Ms. Prvo izdanje pojavilo se 1971. kao dodatak New York Magazineu, a sljedeće godine Ms. je postao samostalan časopis.

Bio je radikalno drukčiji od tradicionalnih ženskih časopisa toga vremena. Umjesto recepata, savjeta o tome kako zadovoljiti supruga i tekstova o modi, Ms. je otvarao pitanja pobačaja, seksualnog nasilja, diskriminacije na radnom mjestu, politike, ekonomije i prava žena, a Steinem je ostala jedna od njegovih urednica 15 godina.

Istodobno je sudjelovala u osnivanju čitave mreže organizacija. Bila je među osnivačicama National Women's Political Caucusa, koji je radio na povećanju broja žena u politici, Women's Action Alliancea, Ms. Foundation for Women i, mnogo godina poslije, Women's Media Centra.

Sudjelovala je i u pokretanju inicijative Take Our Daughters to Work Day, zamišljene kako bi djevojčice upoznale različite profesionalne mogućnosti i počele zamišljati budućnost izvan tradicionalnih rodnih uloga.

Nije se borila samo za prava žena

Iako je postala sinonim za feminizam, njezin aktivizam bio je mnogo širi. Protivila se ratu u Vijetnamu i Zaljevskom ratu, borila se protiv obiteljskog nasilja i genitalnog sakaćenja žena te podržavala rasnu ravnopravnost, LGBTQ prava i reproduktivna prava.

Godine 1984. uhićena je tijekom prosvjeda protiv apartheida ispred južnoafričkog veleposlanstva u Washingtonu, a desetljećima poslije podržavala je Black Lives Matter i pokret Time's Up.

Čak i u dubokoj starosti nastavila je putovati, govoriti i sudjelovati u političkim kampanjama.

Feministička ikona koja je izazivala i feministice

No Steinem nikada nije bila figura oko koje su se svi slagali. Dio feminističkog pokreta kritizirao je golem prostor koji su joj davali mediji te su kritičarke tvrdile da je status glavnog lica pokreta dijelom dobila zato što je bila mlada, bijela, obrazovana i fizički privlačna – što su karakteristike koje su televizijskim urednicima odgovarale više nego izgled i životne priče brojnih drugih aktivistica. Steinem je poslije pisala koliko ju je pogađala tvrdnja da je ono što je postigla rezultat njezina izgleda.

Kontroverzu je izazvala i 1998. godine tekstom u New York Timesu u kojem je branila predsjednika Billa Clintona u vrijeme optužbi za seksualno uznemiravanje. Gotovo dva desetljeća poslije priznala je da isti tekst više ne bi napisala.

Kritizirana je i zbog nekih ranijih stavova o transrodnim osobama. Kasnije je svoju poziciju jasno redefinirala, poručivši da transrodne osobe žive autentične živote koje treba prihvatiti i slaviti, a ne dovoditi u pitanje.

Rak dojke i brak u 66. godini

Steinem je 1986. dijagnosticiran rak dojke, a nekoliko godina poslije i trigeminalna neuralgija, kronični poremećaj koji može izazivati izrazito snažne bolove u licu.

Njezin privatni život također je privlačio pozornost. Desetljećima je bila skeptična prema tradicionalnoj instituciji braka, a onda se 2000., sa 66 godina, prvi put udala. Njezin suprug bio je poduzetnik i ekološki aktivist David Bale.

Bio je to ujedno otac glumca Christiana Balea, pa je Steinem postala njegova pomajka, a s njime je ostala bliska i nakon smrti njegova oca 2003. godine.

Obama joj uručio najviše civilno odličje

Tijekom života dobila je niz priznanja za novinarstvo i aktivizam. U National Women's Hall of Fame primljena je 1993. godine, a najveće državno priznanje stiglo joj je 2013., kada joj je tadašnji američki predsjednik Barack Obama uručio Predsjedničku medalju slobode, najviše civilno odlikovanje u SAD-u. Steinem je tu nagradu tada odbijala promatrati samo kao osobno priznanje, već je za nju ona pripadala cijelom ženskom pokretu.

Dobila je i niz novinarskih nagrada i počasnih doktorata, a 2021. godine dodijeljena joj je nagrada Princeze od Asturije za komunikaciju i humanističke znanosti, dok njezin arhiv na Smith Collegeu zauzima više od stotinu polica i dokumentira ne samo njezin život, već i velik dio povijesti američkog ženskog pokreta.

Od Hillary Clinton do prosvjeda protiv Trumpa

Steinem se ni u poznim godinama nije povukla iz politike. Podržala je predsjedničku kandidaturu Hillary Clinton, a nakon pobjede Donalda Trumpa postala je jedna od njegovih najpoznatijih kritičarki.

Bila je jedna od supredsjedateljica Women's Marcha u Washingtonu, golemog prosvjeda održanog dan nakon Trumpove prve inauguracije u siječnju 2017. Tada je, već u osamdesetima, stajala pred masom prosvjednika kao što je to činila i desetljećima ranije.

Žena koja je feminizam dovela u dnevne sobe

Steinem nije stvorila američki feministički pokret, niti je ikada bila njegova jedina predvodnica. Prije nje i uz nju djelovale su generacije žena, među kojima su mnoge zbog rase, klase ili manjeg medijskog interesa ostale puno manje poznate. No ona je imala nešto što je u političkim pokretima iznimno važno – sposobnost da složene ideje prenese masovnoj publici.

Koristila je novine, časopise, televiziju, knjige, govornice i svoju slavu kako bi teme koje su se nekada smatrale privatnim ženskim problemima pretvorila u politička pitanja. Pisala je o radu, novcu, seksu, reproduktivnim pravima, nasilju, rasizmu i moći.

Autorica je niza knjiga, među kojima su 'Outrageous Acts and Everyday Rebellions', 'Revolution from Within', 'Moving Beyond Words' i memoari 'My Life on the Road'.

I gotovo do samog kraja ostala je aktivistica. Kada su je 2011. pitali o budućnosti, Steinem je rekla da se nada da će živjeti do stote godine.

Razlog je bio karakteristično jednostavan. 'Toliko toga još treba napraviti.'

Doživjela je 92.