1. Doček Vatrenih 1998.

Bilo je to vruće ljeto. Ćirina generacija bila je na vrhuncu i premda su imali kvalitetu, nitko nije ni u najluđim snovima očekivao da mogu do polufinala. A onda je krenulo: Jamajka, Japan, pa nebitan poraz od Argentine. Nakon svake pobjede ljudi su izlazili na ulice, trubili, u Manduševcu na Jelačić placu tih se dana okupao tko je stigao. Kad je pala Rumunjska, postalo je jasno da se može daleko. Nakon Njemačke, Zagreb je eksplodirao.

Poraz od Francuza malo nas je utukao, ali nakon pobjede nad Nizozemskom i osvojene bronce eksplozija emocija bila je nevjerojatna. Već na aerodromu gužva je bila neopisiva, a organizacija pucala po šavovima. Središnji doček bio je na Trgu Francuske Republike.

Mala pozornica jedva je izdržala, nogometaši su prolazili kroz masu, Severina je pjevala 'Djevojku sa sela', Doris Dragović 'Sedam gora i sedam mora', ali apsolutni hit tog ljeta bio je Zvone Boem s 'Mare i Kate', koji je otpjevao s Igorom Štimcem.

2. Doček Gorana Ivaniševića 2001.

Goranovo osvajanje Wimbledona 9. srpnja 2001. priča je za holivudski film. Porazi u tri finala... Bio je pred penzijom kad je dobio wild card za turnir i ostalo je povijest. Dan kasnije Split je gorio.

Doplovio je katamaranom, na sebi je imao dres Dražena Petrovića iz New Jersey Netsa i šal Hajduka oko vrata, svatko tko je imao ikakav brod isplovio je. Bengalke, dimne kutije i čuveni transparent 'Fala k…, Gorane'.

A onda je kroz masu od sto tisuća ljudi izašao on. Poručio je da je 'Brazil za Split goli k…' po feštama koje radi, a potom ispunio davnu želju – da se skine u donji veš. Sve sa sebe osim Draženova dresa bacio je u publiku.

Od Jugoplastikina prvog osvajanja titule prvaka Evrope 1988. Split nije tako slavio sportski uspjeh.

3. Doček rukometaša 1996.

Na Olimpijske igre u Atlantu otputovali su bez prevelikih očekivanja, a vratili su se sa zlatnom medaljom. Momčad Velimira Kljajića Kljuna donijela je tako prvu zlatnu olimpijsku medalju za Hrvatsku. Već na aerodromu je bila ludnica. Zlatan Saračević godinama kasnije će ispričati kako je kući donio praznu torbu jer sve što je imao od opreme podijelio je na aerodromu.

Na Trgu bana Jelačića nije bilo organiziranog dočeka ni pozornice. Masa ih je dočekala, a od gužve nisu mogli izaći iz autobusa. Stvar je riješena tako da su kroz otvor na krovu izašli na njega i on im je poslužio kao bina. Službeni doček bio je na Maksimiru, na nekoj utakmici Dinama, koji se tada zvao Croatia.

4. Janica Kostelić 2002.

Nakon tri zlata i srebra na Zimskim olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju nitko nije ni sumnjao da će Zagreb izaći na Jelačić plac i pozdraviti pobjednicu. Ali ono što se dogodilo malo tko je očekivao. Bilo je toliko ljudi da na njega ni iglica više nije mogla stati. Prije nego se avion spustio u Zagreb Janica je iz kokpita promatrala što je čeka na zemlji. Na trg je došla u fijakeru, Colonia je pjevala o svijetu koji voli pobjednike, a okupljeni su to samo potvrdili.

5. Rukometaši 2003. godine

Nitko od njih ništa nije očekivao, a iz Portugala su se vratili kao svjetski prvaci. Generacija Ivana Balića pod palicom Line Červara Hrvatsku je ponovno zaludjela rukometom. Na Trgu bana Jelačića po prohladnom vremenu okupilo se pedesetak tisuća ljudi. Baklje i pjesme Marka Perkovića Thompsona, Željka Krušlina Kruške i Baruna...

Sjenu na proslavu bacilo je guranje tadašnjeg glavnog tajnika Hrvatskog olimpijskog odbora Ivice Stošića Miočića s pozornice jer nije bio dio struje koju su podržavali u rukometnom savezu i rasprava dijela rukometaša s tadašnjom gradonačelnicom Vlastom Pavić, kako je kasnije Thompson ispričao, oko njegova nastupa.