INTERVJU: PSIHIJATAR ROBERT TORRE

'O kocki je ovisno 40.000 Hrvata, ali nije problem samo u njima'

  • Autor: Vanja Majetić
  • Zadnja izmjena 06.05.2017 20:10
  • Objavljeno 06.05.2017 u 20:10
Promocija nove knjige Roberta Torrea

Promocija nove knjige Roberta Torrea

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Prošloga tjedna Robert Torre, naš najveći autoritet kada su u pitanju ovisnosti, promovirao je svoj najnoviji priručnik s područja psihijatrije ovisnosti, koji bi za kockare mogao biti prvi korak prema oporavku. Objavljivanje priručnika odlična je prilika da naš ugledni stručnjak s područja ovisnosti u razgovoru za tportal upozori na sve veći problem patološkog kockanja i klađenja posljednjih 20 godina, otkako je kod nas liberalizirano priređivanje igara na sreću, a čime je kockanje postalo epidemijom koja pogađa čitave obitelji, a posebice maloljetnike

Ovih dana iz tiska je izašla vaša najnovija knjiga naslova 'Kockanje – Kako protiv ovisnosti', uz dodatak 'Pomoć i samopomoć za osobe ovisne o igrama na sreću'. Kome je namijenjena knjiga i kako pomoći te kako si osobe ovisne o igrama na sreću mogu pomoći?

Knjiga je u prvom redu namijenjena osobama s problemom kockanja, članovima njihovih obitelji, ali i stručnjacima različitih profila poput psihijatara, socijalnih radnika, psihologa i socijalnih pedagoga. No nadam se da će knjiga pridonijeti i općoj senzibilizaciji građana za problem kockanja i klađenja u nas.

Poznato je da su rezultati liječenja ovisnosti o kocki slabiji od rezultata koji se postižu liječenjem kemijskih ovisnosti poput narkomanije i alkoholizma. Kako se to objašnjava?

Naš mali zagrebački tim terapeuta već desetu godinu radi s ovisnicima o kockanju s rezultatima značajno boljim od onih koje postižemo s opijatskim ovisnicima i bolnički liječenim alkoholičarima, s kojima također radimo godinama. U odnosu na ovisnike o opijatima, kockari su značajno manje oštećeni u psihološkom i socijalnom profilu. A u odnosu na liječene alkoholičare, patološki kockari nemaju tjelesna oštećenja izazvana ovisnošću, znatno su mlađi i imaju veću podršku bližnjih, što također uvećava povoljni ishod tretmana.

U mnogim zemljama, poput Kine, kockanje je duboko ukorijenjeno i tradicionalno. Dovoljno se prošetati naseljem i zaključiti kako su kod nas kladionice prepune pa taj specifičan problem podsjeća na epidemiju. U kojoj mjeri je kocka problem u Hrvatskoj i zašto Hrvati pribjegavaju kocki? Postoje li brojke o tome koliko je ljudi u Hrvatskoj ovisno o kockanju?

Koliko ima osoba s problemom kockanja, u nas ne može se pouzdano reći. Više nego rijetka istraživanja poput onog Instituta društvenih znanosti 'Ivo Pilar' provedenog 2011. godine na većem uzorku stanovnika Hrvatske, ukazuje da 1,5 posto osoba starijih od 14 godina ima problem s igranjem igara na sreću. To znači da je u nas ovisno više od 40.000 osoba, a to je mnogo. Imam dojam da je epidemijski rast kockanja i klađenja iza nas. On se dešavao unazad posljednja dva desetljeća, kada su suvremeno dizajnirane igre liberalno i bez velike regulacije uvedene u Hrvatsku.

Ponuda igara stvorila je potražnju. Kockanje i klađenje prestali su biti percipirani kao društveno devijantne pojave, postali su široko društveno prihvaćene i marketinški promovirane djelatnosti. Do jučer još moralno izopačena aktivnost kockanja, prepakirana je kao 'igranje', u legitimni oblik razonode i zabave. Priređivači troše značajna sredstva da nas uvjere kako igre na sreću nisu hazardna aktivnost sa značajnim adiktivnim potencijalom, nego općeprihvaćeni načini opuštanja i zabave s mogućnošću zarade. Promidžba igara na sreću osmišljena je tako da uvećava pozitivna očekivanja vezana uz kockanje.

Obično s kockanjem povezujem odrasle muškarce. U kojoj se mjeri u Hrvatskoj kockaju žene i mladi kao najranjivija skupina?

Naši ovisnici o kockanju su u pravilu muškarci, mlađe životne dobi od 20 do 40 godina. Višegodišnji su ovisnici, najčešće o sportskom klađenju, a potom o aparatima za kockanje. U značajno manjoj mjeri ovisni su o igranju ruleta. U nas na ovisnike o Holdem pokeru i ovisnike kojima je igranje putem inteneta dominantni način uplate, nailazimo tek sporadično.

Kockari u pravilu imaju igru izbora o kojoj su ovisni. Tako kladioničarima rulet i aparati za kockanje uopće nisu napeti. Igraju ih više nego rijetko. I obratno. Rjeđi je slučaj da kockari kroz godine ovisničke karijere mijenjaju igru izbora.

Žena ovisnih o kockanju u nas je i do deset puta manje u odnosu na muškarce. Žene s problemom kockanja dominantno su ovisne o igranju na aparatima za kockanje.

Starija mladež i mlađi odrasli muškarci svakako su dobne skupine koje se najviše kockaju i klade. To su ujedno i dobne skupine s najvišom stopom kockanjem uzrokovanih poremećaja. Dob u kojoj se najviše kocka je adolescencija i mlađa zrela životna dob. Točnije, dob koja se proteže od kasnih tinejdžerskih do konca dvadesetih godina. Naprosto, empirijski utemeljeno stoji zakonitost: što tko ranije počne kockati, veća je vjerojatnost da će se kasnije tijekom života prokockati.

Kartanje pokera neke dovodi u ovisnost

Kartanje pokera neke dovodi u ovisnost

Izvor: Pixsell / Autor: Damir Spehar/PIXSELL

Zašto je psihijatrijska struka prepoznala ovisnost o kockanju kao zaseban psihijatrijski poremećaj tek početkom 80-ih godina prošlog stoljeća?  

Do šezdesetih godina prošlog stoljeća ovisnosti se općenito nisu smatrale psihijatrijskim poremećajima, već socijalnom patologijom devijantnih osoba koje piju, drogiraju se i kockaju. Utoliko je i razumljivo da su prvo priznate alkoholna, pa ovisnost o drogama, a tek potom kockanje i klađenje kao medicinsko-psihijatrijski poremećaj. K tome, kockarska ovisnost je prva službeno priznata nesupstancijalna, bihevioralna ovisnost o radnji, bez unošenja neke tvari u organizam. Zato iako je kao fenomen već stoljećima poznata, ovisnost o kockaknju je dosta slabo izučena. Uz napomenu da suvremene, aktualno relevantne formate kockanja i klađenja razvijene europske države poznaju tek od osamdesetih, a razvijene anglosaksonske države od sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Budući da je kocka problem kojem je izložena čitava obitelj, postoji li u nas obiteljska terapija? Kockanje donosi značajne probleme u međuljudskim odnosima poput zanemarivanja obitelji, odsutnosti s posla, dobivanja otkaza, rastave braka i u konačnici bankrota. Kod mnogih kockara ti nakupljeni problemi vode prema samoubojstvu. U kojoj mjeri je suicid povezan s kockom?

Obitelji kockara zapravo su disfunkcionalne s visokim intenzitetom i učestalošću unutarobiteljskih konflikata. S manjkavim funkcioniranjem, dezorganizacijom i propadanjem obitelji kao cjeline. Brakovi kockara redovito su disfunkcionalni. Budući da jedan kocka a svi su bolesni, i oporavak kockara dešava se u obitelji koja se oporavlja. A nerijetko je članovima obitelji potrebnija pomoć nego samim kockarima. Zato je format grupnog obiteljskog i bračnog liječenja patoloških kockara, temeljni oblik tretmana kockara.

Iako su pomišljanja o dizanju ruke na sebe učestala među našim kockarima, sam prelazak na čin, odnosno suicid, na sreću nije. U nas je još uvijek ljudima stalo do ljudi i obitelji ne daju svoje bližnje, kakvi god bili.

Većina patoloških kockara tijekom bolesti počini kazneno djelo koje je izravno vezano uz kockanje. Jesu li ovisnici i u kojoj mjeri svjesni svojih postupaka?

Na sreću, to nije točno. Tek manjina kockara počini kazneno djelo izazvano kockanjem. Obično je riječ o pronevjerama novca, a rjeđe o izravnim pljačkama i krađama. To je ujedno i razlog što kockarska ovisnost, za razliku od one o drogama i alkoholu, nema značajniju socijalnu vidljivost. Nego riječ je u pravilu o 'tihim' obiteljskim katastrofama, razbaštinjenjima i bankrotima. Pa i kockari koji su počinili kazneno djelo u pravilu nisu kriminogeni psihopati koji kockaju, već prije  socijalno neupadne osobe koje psihopatizira samo kockanje. U biografiji tih osoba prije razvoja ovisnosti i po njenom razrješenju ne nailazimo na kaznena djela.

Vašoj knjizi je teorijska osnova koncept odgovornog kockanja. Što je odgovorno kockanje i kako ga zakonski uspostaviti?

Nadam se da nitko razuman ne drži da je kockati nemoralno i ne prosuđuje osobe koje kockaju s moralističkog gledišta. Jer kockanje je ionako tu i naravno da će dalje biti tu, s nama i među nama. A utopiji društva bez kockanja ne bismo trebali težiti ni kao nedostižnom idealu. Jer, iskreno govoreći, bez kockanja život bi mnogim ljudima izgubio na kvaliteti i ljepoti. Utjeha koju kockanje životu pruža, u znatnog se broja osoba koje kockaju ne može nadomjestiti ničim drugim. I mnogi koji neproblemski kockaju, i u svom životnom funkcioniranju ovise o kockanju ili barem smatraju da je tome tako. Kulturi odgovornog kockanja je do promoviranja socijalno sigurnog, pa čak i poželjnog, kockanja. Tako se, primjerice, mnogi naši muškarci satima bezazleno i za sitne uloge kartaju s prijateljima u privatnom okružju doma. Igranje tombole je desetljećima bilo rijetka prilika da se osobe starije životne dobi, a napose žene, socijaliziraju, druže i narazgovaraju izvan kuće. Isto tako, igranje igara na sreću u obiteljskom i prijateljskom okružju je praktički redovito bezazleno.

Utopiji društva bez kockanja ne bi trebali težiti niti kao nedostižnom idealu, smatra psihijatar

Utopiji društva bez kockanja ne bi trebali težiti niti kao nedostižnom idealu, smatra psihijatar

Izvor: Pixsell / Autor: Slavko Midzor/PIXSELL

Umjereno kockanje većine nije odgovorno za problemsko kockanje manjine. Zato platformi socijalno odgovornog kockanja nije cilj eliminirati kockanje, koliko eliminirati rizično, problemsko kockanje i kockanjem izazvane probleme. Utoliko, kultura socijalno odgovornog kockanja ne vrši pritisak ni na apstinenciju ni na kockanje kao normu. Tako da osobe koje umjereno kockaju ne smiju biti predmetom bezrazložnih restrikcija, koje ih kroz represivnu legislativu primoravaju na prisilnu apstinenciju. Niti se činjenica njihovog kockanja smije vrijednosno sagledavati kao odstupanje od norme.

Zakonska ograničenja prema kockanju i osobama koje kockaju moraju ostati minimalna, jer bi u protivnom duboko zadirale u individualne građanske slobode. Stoga je najrazboritije da zakonske restrikcije budu ograničene tek na zabranu kockanja malodobnika. A socijalno odgovorna promidžba igara na sreću ne smije na igranje poticati mlade, nezrele, psihički ili socijalno deprivirane osobe. Jer priređivačima svakako nije nakana poticati socijalnu patologiju, ili pak proizvoditi patološke kockare.

Koncept odgovornog kockanja promiče igre na sreću, kockanje i klađenje kao zabavnu rekreativnu djelatnost unutar koje se ljudi susreću, opuštaju, druže i zabavljaju. Kako tumačite činjenicu da Vlada RH i nadležno Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi dosad nisu ni na koji način od dijela oporezovanog novca iz prihoda od igara na sreću, kroz preventivne ili terapijske akcije pokušali smanjiti osobnu, obiteljsku, ali i društvenu štetu nastalu zbog patološkog kockanja?

Od igara na sreću najmanje zarađuju sami igrači. U postotno nešto većem udjelu zarađuju priređivači igara na sreću, no u najvećoj mjeri zarađuje sama država koja ih oporezuje. Pored samih kockara, o kockanju je ovisna i država koja kroz oporezivanje igara na sreću dodatno oporezuje građane i puni državni budžet. Njoj treba taj novac i ona je, kao i kockari, ovisna o tom novcu. Po sadašnjem Zakonu o igranju na sreću prihodima od igara na sreću financira se razvoj sporta, prevencija zlouporabe droga i alkohola, osobe s invaliditetom, djelatnosti tehničke kulture, kulture i razvoj civilnog društva. E, pa duboko je nepravično da svi i sve imaju koristi od igranja igara na sreću izuzev samih igrača. Odnosno da se iz novca koji oni izdvajaju za igranje ne izdvaja barem dio za prevenciju i sanaciju potencijalnih opasnosti koje proizlaze iz samog igranja. 

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!