U globalnom skandalu evidentno nema nevinih: s jedne strane očito je da je Đoković prekršio brojne zakone jer je nakon svog pozitivnog testa sredinom prosinca kršio pravila izolacije i u idućim danima pojavljivao se u javnosti, pa i među djecom, što bi u uređenoj državi samo po sebi izazvalo reakciju zdravstvenih vlasti i represivnog sustava - uostalom, i za manje prijestupe ljude se u Srbiji slalo u zatvor. Dakako, ako sama potvrda da je pozitivan SARS-CoV-2 nije bila lažirana u režiji same države upravo u svrhu putovanja u Australiju, za što postoje ozbiljne indicije.

S druge strane ni sami Australci u najmanju ruku nisu se snašli: nekoordinirano su petljali oko 'zdravstvenih iznimki' za nastup na teniskom turniru, punih deset dana vodili proces na nekoliko instanci oko najobičnije vize, a na koncu donijeli odluku o njenom oduzimanju i deportaciji s neobičnim obrazloženjem da Đoković predstavlja 'zdravstveni rizik' i da bi ulaskom u zemlju mogao osnažiti tamošnji antivakserski pokret.

Na ovoj strani postoje ozbiljne indicije da je proces oko srpskog tenisača u najmanju ruku potaknut unutarnjopolitičkim motivima i činjenicom da Australiju, državu iscrpljenu dvogodišnjim brutalno strogim protuepidemijskim mjerama, vrlo skoro čekaju izbori.

Kako bilo, popratne reakcije na Novakovu neuspješnu prekooceansku epizodu pokazale su se još zanimljivijima od samog skandala: svijet su fascinirali prosvjedi Srba diljem svijeta, u 'otadžbini i rasejanju', koji su plesali kola i svirali pred ambasadama, gađali diplomatska predstavništva teniskim lopticama, jednog sportaša stavljali u ulogu nacionalnog heroja i borca za pravicu, pokušavali mobilizirati 'cijeli slobodarski svijet' - odnosno u pravilu države s ozbiljnim deficitom demokracije i ljudskih prava - u borbi protiv globalne hegemonije razvijenih sila i potlačivanja malih naroda.

Taj narativ idealno je sjeo srpskom predsjedniku Aleksandru Vučiću, onome koji inače poistovjećuje sebe s državom i predstavlja se kao jedina brana konačnom uništenju, okupaciji i rastakanju 'slobodarske nacije'. I njemu naime uskoro slijede izbori pa je medijski i propagandno zgodno nekom drugom na trenutak prepustiti ulogu najvećeg srpskog paćenika, koju inače suvereno i gotovo patološki uvjerljivo glumi već, evo, skoro cijelo desetljeće.

Dobro mu je došlo to da se na trenutak stavi znak jednakosti između Đokovića i Srbije, što je dosta tiražno. Pogotovo nakon što je tenisačev otac vlastitog sina proglasio ni manje ni više nego utjelovljenjem Isusa Krista, što je prigodno za nebeski narod.

'Ovo je iživljavanje nad malom, ali ponosnom državom i narodom', jedna je od patetičnih izjava predsjednika Srbije koju su, po ustaljenoj praksi, nakon toga papagajski počeli ponavljali političari svih ešalona, od premijerke na daljinski upravljač Ane Brnabić do najnižeg partijskog dužnosnika u ubogim zabitima. Hrvati su u međuvremenu - izuzev uvjerenih antivaksera koji vode neke svoje bitke - cijeli proces uglavnom promatrali s distance, čudeći se razini kolektivne deluzije s druge strane granice. Na momente je, čini se, cijela priča izgledala gotovo pa smiješna, a neki su nadmeno tvrdili da 'ovakvu histeriju kod nas nije moguće vidjeti'. No je li to sasvim točno?

'Sam Aleksandar Vučić cijelo vrijeme bio je zagovornik cijepljenja i žestok protivnik antivaksera, no u trenutku u kojem je navodno ugrožena posebnost Novaka Đokovića i cijele Srbije, potpuno je okrenuo ploču. Đokovićevi otac i brat dali su cijeli ton i kontekst ovoj priči, a on ih je samo zajahao. Zvuči nevjerojatno to da se, umjesto njegovim kršenjem zakona, u priči oko australske vize cijela jedna država sada bavi navodnom obranom male i tužne, ugnjetavane Srbije', kaže za tportal komunikacijski stručnjak Jerko Trogrlić.

Reperkusije slučaja Đoković na Hrvatsku su poprilične, smatra on, upozoravajući da je po mnogima najveći tenisač svijeta u izuzetno dobrim odnosima s hrvatskim sportašima, da u svom timu ima Gorana Ivaniševića, na koncu i da je usred pandemije u Zadru organizirao ozbiljan teniski turnir - koji je, doduše, umjesto promocijom rezultirao reputacijskom štetom za hrvatski turizam, ali i premijera Plenkovića koji se rukovao s njime.

'Đoković ima poseban tretman i to nije potpuno nelogično jer se radi o vjerojatno najvećem tenisaču, a mentalitet naših krajeva ide tome u prilog: kada detektiramo zajedničkog neprijatelja, ujedinjujemo se bez obzira na druge okolnosti. Iako osobno pretpostavljam da bi kritične note na Novakov račun bile znatno glasnije u Hrvatskoj nego što su danas u Srbiji', dodaje Trogrlić.

On kroz jedno pitanje provlači jednostavnu usporedbu: može li se pretpostaviti kakav bi tretman u Švicarskoj imao Roger Federer ako bi se eventualno našao u istoj situaciji i, recimo, u svojoj državi svjesno kršio zakon tako da se zaražen pojavljivao na masovnim društvenim događajima?

'Čisto sumnjam da bi ga Švicarci branili na ovaj način, da bi se okupljali i protestirali ispred ambasada ili ga proglašavali simbolom nacije, gotovo pa božanstvom. Ne, vjerojatnije je to da bi ondje bio osramoćen. Dva su aspekta ove priče: prvi je činjenica da se sport na ovim prostorima i dalje proglašava 'nastavkom rata drugim sredstvima', pa se i sportaši gledaju kroz posebnu prizmu. I drugo, za male države i male nacije sport ipak predstavlja najbolji alat za promociju i globalno prepoznavanje: tko će u Africi povezati Hrvatsku ili Srbiju s bilo čime drugim osim rata, ako neće s nogometašima ili Đokovićem', pita se Trogrlić.

U dvostrukim kriterijima za sportaše i 'nacionalne ikone' i Hrvatska ima svoje konje za utrku, a vjerojatno je najpoznatiji slučaj nogometaša Luke Modrića i Dejana Lovrena, aktera - ili objekta, kako se promatra - multimilijunskog kriminala za koji je na koncu pravomoćno osuđen Dinamov gazda Zdravko Mamić. Modrić je pred sudom izgovorio legendarno 'ne sjećam se' i tako se čak izložio progonu zbog lažnog iskaza, a Lovren - koji je Đokoviću nedavno uputio javnu podršku u 'borbi za istinu' premda se sam, inače antivakser, uredno cijepio - imao je još impresivniju sudsku epizodu. U dokumentaciji koju je sam Mamić priložio sudu pronađene su precizne upute njegovu štićeniku o tome kako će svjedočiti.

'Taj slučaj izazvao je znatno manje reakcija na međunarodnom planu, one su se uglavnom ograničile na Hrvatsku i doista su podijelile naciju. Pronalazila su se opravdanja poput 'dali su nam toliko radosti', 'osvojili su sve što se može osvojiti', 'promovirali su Hrvatsku' i slično - pa, dakle, imaju pravo ne poštovati zakon dok oni koji ih kritiziraju 'ne vole Hrvatsku'. Tako izgleda status sportske ikone i osobe s kojom se građani vole poistovjećivati - ali ne svugdje. Među državama postoje razlike i u mentalitetu i u kolektivnoj svijesti, a između Srbije i Hrvatske, čini mi se, one nisu u toliko dramatičnom raskoraku', zaključuje Trogrlić.