Samo je prošle godine 84 posto cjelokupnog prometa kokainom od Kolumbije i Venezuele prošao kroz Honduras i Kostariku, prilično tragična brojka imamo li u vidu da je 2006. iznosila tek 23 posto. SAD su na svoju top 20 listu zemalja u kojima se proizvodi i prevozi droga stavila te dvije državice, plus Nikaragvu.

No, ne bi možda bio toliki problem da sve ostaje na tranzitnoj trgovini i prijevozu, narkokarteli su u biznis uvukli lokalno stanovništvo, nerijetko plaćajući usluge drogom te razvijajući mrežu ucjena i otmica, efektno razarajući socijalno tkivo i stvarajući probleme s kojima se srednjoameričke državice ne mogu nositi kako sociološki, tako ni psihološki, a da ne kažemo vojno.

Premda im je Obamina administracija obećala financijsku pomoć od 258 milijuna dolara, dosada je dospjelo tek 20, puno premalo za borbu protiv meksičkog organiziranog kriminala. Problemi su metastazirali i zahvaljujući činjenici da se 2009. u Hondurasu dogodio državni udar, zemlja je zabrazdila u ustavni kaos, vojska se bakćala s uličnim prosvjedima dok su avioni iz Venezuele s paketima kokaina mirno slijetali i uzlijetali po sjeveroistočnoj obali zemlje, uglavnom nenastanjenoj i zakrčenoj šumama.

Izgradnja radarske mreže koja bi mogla pratiti male jednomotorne avione koje koriste narkokarteli košta oko 30 milijuna dolara. No. Čak i u slučaju njezine egzistencije honduraska vlada ne bi mogla bogznašto poduzeti jer nemaju vojnu logistiku za presretanje i eventualni sukob.

Druga ključna ruta je s pacifičke strane, gdje brodovi s bijelim teretom uplovljavaju na obale Kostarike. Primjera radi, pred pet godina u zemlji je zabilježeno tek pet pomorskih ekscesa, 2010. ih je izbrojano 100. Meksički narkoklanovi pokupovali su čitav niz biznisa uz obalu tek toliko da si olakšaju ukrcaj i iskrcaj, usput uvlačeći lokalno stanovništvo u igru, tako da su danas čitava sela i gradići potpuno rastrojeni nasiljem i ovisnošću. Obalna straža im ne može apsolutno ništa jer imaju tri puta manje brodice i velika većina njih je k tome nefunkcionalna.

Mauricio Boraschi, jedan od novopečenih narkobossova iz Kostarike, objašnjava novinaru New York Timesa kako meksički karteli kupuju sve što mogu – farme, sredstva za proizvodnju, prijevozne kompanije - ne bi li podmazali transportne rute i makar površno kamuflirali stvarni biznis.

Dodatna komplikacija za Kostariku je što je država raspustila vojsku još 1948. i počela živjeti pod egidom 'pura vida' oliti čisti život, gdje se svaki građanin rađa kao pacifist i pridonosi demokratskoj harmoniji. Danas 'čisti život' dolazi u obliku cracka i stacionari za odvikavanje su prepuni dojučerašnjih ribara, učitelja, zanatlija koji su se bespovratno navukli i čekaju kraj. U jednom takvom centru u Puntarenasu kažu da se sa svakom godinom podvostručuje broj prispjelih ovisnika, dok uspješno odvikavanje doživi tek jedan na stotinu njih.

Za osiromašeno stanovništvo središnje Amerike, iskušenje droge i brze zarade od dilanja pokazuje se prejako, dok priče uvijek imaju isti kraj – bilo od metka, bilo od overdosea. Honduras bilježi najveću regionalnu stopu rasta ubojstava u zadnjih nekoliko godina. 66,8 osoba na njih 100.000. Usporedbe radi, Meksiko ih ima 12.

'Nije više lako nadati se', kaže otac školske učiteljice iz San Pedro Sule u Hondurasu, a koja se koincidencijom zatekla pod kišom metaka u sukobu dvaju uličnih bandi i na mjestu umrla. 'Sve što nam je ostalo je očaj, gorčina i strah', glasi njegova dijagnoza za vrijeme koje dolazi.