U svakoj sudskoj bitki za skrbništvo postoje dvije strane, obično majka i otac. Svaka od njih ima odvjetnika. U sredini je dijete čija je dobrobit, ili bi trebala biti, u centru sudskih parnica o skrbništvu. Upravo su djeca do 2015. zapravo bila pravno nezastupljena u tim bitkama. Tada se uvodi institut posebnog skrbnika, osobe koju sustav određuje da bude nešto poput odvjetnika tog djeteta, ravnopravnog odvjetnicima očeva i majki.

Iako je informacija da je posebna skrbnica u slučaju koji smo spomenuli dijete koje zastupa navodno vidjela posljednji put prije dvije godine te je unatoč tome njezino mišljenje bilo jedno od ključnih za odluku suda, doznajemo kako ne postoji propisani broj susreta posebnog skrbnika i djeteta.

I da postoji, teško bi 24 posebna skrbnika, koliko ih trenutno ima, mogla češće viđati svoje štićenike.

Službeno: 24 posebna skrbnika na 7088 predmeta

Naime, njih 24 u 2018. imalo je raspoređeno 7088 predmeta - od toga se 4460 predmeta odnosilo na djecu, a 2620 na odrasle osobe.

Očita je tendencija rasta jer su godinu prije, dakle u 2017., imali gotovo 1500 predmeta manje.

'Broj štićenika trenutno je u porastu zato što se pred sudovima pokreću postupci radi vraćanja poslovne sposobnosti osobama potpuno lišenim toga jer oni koji su punoljetni više ne mogu biti potpuno lišeni poslovne sposobnosti', objašnjavaju nam u Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, pod koje spada i Centar za posebno skrbništvo.

S druge strane, naše neslužbene informacije govore o tome kako na jednog skrbnika na zagrebačkom području dolazi čak tisuću predmeta!

Ova 24 posebna skrbnika zadužena su za područje cijele Hrvatske jer Centar ima sjedište u Zagrebu i dislocirane jedinice u Osijeku, Rijeci i Splitu. Oni nisu socijalni radnici, već pravnici s položenim pravosudnim ispitom, a imenuje ih ili sud ili centar za socijalnu skrb.

Plaća posebnih skrbnika iznosi oko 12 i pol tisuća kuna bruto (koeficijent 2,20) bez dodataka, a godišnji budžet Centra je 7,2 milijuna kuna.

Zastupa dijete neovisno o roditeljima

Branka Rešetar s Pravnog fakulteta u Osijeku, koja se bavi obiteljskim pravom, podsjetila je za tportal kako su u Obiteljski zakon iz 2015. godine implementirana rješenja iz Europske konvencije o ostvarivanju dječjih prava, čiji je cilj priznanje, poštovanje i uvažavanje djetetovih prava da izrazi svoje mišljenje i da bude zastupano po trećoj osobi u situaciji u kojoj roditelji nisu u stanju zaštititi interese djeteta od jednog ili oba roditelja.

Tako je Republika Hrvatska ispunjavala svoju međunarodnu obvezu na razini zakonodavstva.

Pojašnjava da posebni skrbnik zastupa dijete neovisno o njegovim roditeljima.

‘Obiteljski zakon definira izričitu dužnost suda da omogući djetetu izražavanje mišljenja u obiteljskim stvarima radi ostvarenja njegovih prava i interesa, kao i procedure davanja mogućnosti i utvrđivanja mišljenja djeteta, kako bi se njegovo pravo na izražavanje mišljenja doista ostvarivalo. Važnu ulogu u ostvarivanju ovog prava djeteta dobio je njegov posebni skrbnik, što je dalje određeno i u Pravilniku o načinu pribavljanja mišljenja djeteta. U svim postupcima u kojima je djetetu imenovan posebni skrbnik roditelji nisu ovlašteni uz posebnog skrbnika poduzimati radnje u postupku u ime djeteta’, ističe Rešetar.

Ne treba, kaže, zaboraviti i to da posebni skrbnici također zastupaju osobe s invaliditetom kad se protiv njih pokreću postupci za lišavanje poslovne sposobnosti.

Rešetar ne barata službenim statistikama, no kaže kako vjeruje da su točne naše informacije o ogromnom broju predmeta koji padnu na jednog posebnog skrbnika.

'Nekada je dovoljan jedan susret, nekada više njih'

‘Sasvim sam sigurna da zbog malog broja posebnih skrbnika, kao i povećanja broja sudskih postupaka koji se vode u vezi s djecom te osobama s invaliditetom, nije moguće kvalitetno razgovarati i zastupati ove dvije najugroženije skupine u društvu: djecu i osobe s invaliditetom’, naglašava.

Pitamo ju koliko bi često posebni skrbnici trebali viđati svoje štićenike, s obzirom na to da ne postoji propisan protokol.

‘Svaki slučaj je poseban, pa će nekada biti dovoljan jedan susret s djetetom ili osobom s invaliditetom kako bi se utvrdile njihove želje i misli, nekad će za to biti potrebno više susreta, ali protok vremena u sudskom postupku svakako zahtijeva preispitivanje mišljenja osobe. Loša je situacija kad se utvrđivanje mišljenja svodi na ispunjavanje forme bez sadržaja. Međutim posebnim je skrbnicima u okolnostima velikog broja slučajeva u kojima su imenovani sasvim sigurno vrlo teško kvalitetno obavljati svoj posao’, zaključuje naša sugovornica.