'Obrazovanje, kultura i unutarnja sigurnost područja su u kojima bi AfD mogao napraviti relativno mnogo toga', kazao je Janos Richter, urednik i istraživač Verfassungsbloga koji se bavi pokrajinskim izborima te otpornošću demokracije i vladavine prava, u intervjuu za Tagesschau.

Obrazovanje, kultura i sigurnost bili bi ključni

Njemački federalni sustav znači da se nadležnosti između savezne države i 16 pokrajina dijele prema ustavnim pravilima, što značajno ograničava ono što bi njemačka krajnje desna stranka Alternativa za Njemačku (AfD) mogla napraviti na razini pokrajine, osobito kada je riječ o zakonodavstvu jer je ono u nadležnosti savezne države.

No postoje područja u kojima pokrajinska vlada ima znatno veći manevarski prostor, a među njima su obrazovanje, kultura i unutarnja sigurnost.

Jedan od primjera je pokrajinski Ured za zaštitu ustava te bi vlada mogla promijeniti njegovu strukturu i način rada, odnosno reorganizirati instituciju tako da više odgovara političkim prioritetima nove vlasti.

Još veći prostor za promjene postoji u obrazovanju. Školski programi dijelom su određeni zakonima, ali se njihova konkretna provedba uređuje i internim pravilnicima i odlukama ministarstva.

To znači da ministar obrazovanja i pokrajinska vlada mogu imati velik utjecaj na ono što će se i kako predavati u školama.

Međutim, ne znači to da bi vlast mogla jednostavno uvesti povijesni revizionizam ili iz nastavnih programa izbaciti činjenice koje joj politički ne odgovaraju. I dalje bi se morao poštovati minimalan standard znanstvenosti.

Ali fokus se može mijenjati.

Umjesto da naglasak bude na razdoblju nacizma od 1933. do 1945. godine, više prostora moglo bi se dati, primjerice, razdoblju Karla Velikog, jer se ono bolje uklapa u određene povijesne interpretacije koje zastupa AfD.

Slično bi se moglo dogoditi sa spolnim odgojem te bi pokrajinska vlada mogla pokušati suziti njegov sadržaj ili smanjiti njegovu zastupljenost u školama.

Posebno je važno to što se takve promjene ne moraju nužno provoditi zakonima o kojima se raspravlja u parlamentu i koji prolaze kroz javnu proceduru jer se dio njih može donijeti administrativnim odlukama u samim ministarstvima.

'Da bi se takvo što primijetilo, treba vrlo pažljivo gledati što se događa u ministarstvima i po potrebi se pravno boriti protiv toga', upozorava Richter.

AfD ne bi morao imati većinu da bi blokirao neke odluke

Ako AfD osvoji gotovo polovicu mjesta u pokrajinskom parlamentu, druge stranke mogle bi imati ozbiljnih problema s pronalaskom većine za donošenje zakona.

No čak i ako stranka ostane ispod polovice mandata, mogla bi imati znatnu blokirajuću moć.

To se osobito odnosi na promjene pokrajinskog ustava i druge odluke za koje je potrebna dvotrećinska većina, a među njima je, primjerice, izbor sudaca pokrajinskog ustavnog suda.

Drugim riječima, AfD-u za ostvarivanje političkog utjecaja nije nužno potrebna samostalna vlada te bi mu dovoljno velik broj zastupnika mogao omogućiti da drugim strankama oteža donošenje nekih ključnih odluka.

Može li AfD postati 'sistemski razbijač'?

Posebno zanimljivo pitanje jest može li pokrajinska vlada AfD-a iskoristiti svoj položaj da bi izazvala probleme na saveznoj razini.

Prema Richteru, postoji važan mehanizam u kojem bi pokrajina mogla imati vrlo snažan utjecaj, a odnosi se na financiranje visokog obrazovanja.

Za određene sporazume između savezne države i pokrajina koji se odnose na financiranje sveučilišta potrebna je suglasnost svih 16 pokrajina. Ako samo jedna odbije dati pristanak, sporazum ne može stupiti na snagu, što znači da bi financiranje bilo ugroženo za sve.

AfD bi takvu poziciju teoretski mogao iskoristiti kao polugu pritiska prema saveznoj vladi.

No postoji i vrlo praktičan problem: Saskoj-Anhaltu takvi sporazumi uglavnom idu u prilog. Riječ je o relativno maloj pokrajini sa slabijom poreznom osnovicom, pa iz saveznih i zajedničkih programa u pravilu dobiva više novca nego što uplaćuje u njih.

Zato ostaje pitanje koliko bi AfD bio spreman koristiti taj mehanizam ako bi time ugrozio vlastite financijske interese.

Velika čistka u administraciji nije tako jednostavna

Jedna od najzvučnijih najava AfD-a odnosi se na državnu administraciju.

Ulrich Siegmund, vodeći kandidat AfD-a u Saskoj-Anhaltu, ranije je govorio o 150 do 200 državnih službenika koje bi njegova stranka željela zamijeniti.

No takav plan nije lako provesti.

Velik dio državnih službenika zaposlen je na neodređeno vrijeme, odnosno ima status službenika s posebnom zaštitom, a pokrajinska vlada ne može ih jednostavno smijeniti zato što joj se ne sviđa njihov rad ili politički stav.

Za njihovo uklanjanje morali bi se pokretati disciplinski postupci, a eventualno otpuštanje moglo bi završiti pred sudovima i takvi bi procesi mogli godinama trajati.

Zbog toga 150 ili 200 radnih mjesta ne bi jednostavno postalo dostupno novoj vlasti.

Postoji, međutim, kategorija službenika koja je mnogo bliža političkom vrhu i koju je lakše smijeniti. Riječ je o takozvanim političkim službenicima.

U Saskoj-Anhaltu takvih je samo 16, među kojima je i šef pokrajinske službe za zaštitu ustava, a ona djeluje u sklopu pokrajinskog ministarstva unutarnjih poslova.

Mnogo veća prilika za AfD mogla bi se otvoriti prirodnim odlaskom zaposlenih u mirovinu. Istočne njemačke pokrajine suočavaju se s velikim valom umirovljenja, pa će se u idućim godinama otvoriti brojna radna mjesta koja će nova vlada moći popunjavati.

Poruka o '200 ljudi' možda je važnija kao prijetnja

Zato Richter smatra da izjavu AfD-a o namjeri da zamijeni 150 do 200 zaposlenih ne treba nužno shvatiti samo kao konkretan kadrovski plan.

Ona može biti i politička poruka državnoj administraciji.

Poruka bi, pojednostavljeno, glasila: ako ne budete radili onako kako nova vlast očekuje, pronaći ćemo način da vas uklonimo.

Takva prijetnja može imati učinak i bez masovnih otkaza. Državni službenici mogli bi početi prilagođavati svoje ponašanje očekivanjima političkog vrha, čak i ako formalno zadrže svoj položaj.

Koliko daleko AfD može ići?

Ako bi AfD samostalno preuzeo vlast u Saskoj-Anhaltu, ne bi dobio neograničenu moć. Savezni ustav, pokrajinski ustav, sudovi, zakoni i službenička zaštita predstavljali bi ozbiljna ograničenja.

Ali to ne znači da bi njegova vlada bila nemoćna.

Najveće promjene mogle bi se dogoditi upravo ondje gdje pokrajine imaju najviše ovlasti – u školstvu, kulturi, policiji, unutarnjoj sigurnosti i državnoj upravi.

Dio tih promjena zahtijevao bi glasanje u parlamentu i bio bi izložen javnosti, no dio bi se mogao provoditi administrativnim odlukama i promjenama unutar ministarstava, zbog čega bi ih javnost mogla teže primijetiti.

Upravo zato pitanje eventualne vlade AfD-a u Saskoj-Anhaltu nije samo pitanje toga može li ta stranka promijeniti zakone. Puno je važnije što bi mogla izmijeniti u načinu na koji država svakodnevno funkcionira – čak i bez velikih zakonskih promjena.