Na službenim stranicama Hrvatskog sabora je sličica zastupnika Mihaela Zmajlovića koja otkriva kako je promijenio imidž, pustio je bradicu, uspio se ubaciti u četiri saborska odbora, a vodi i saborsko izaslanstvo pri OESS-u. Ne ističe se, samozatajan je, ne gura se u prve redove napada na novoizabranu vlast, ukratko u Saboru bi mu trebalo biti ugodno i nenaporno.

Računa Zmajlović kako je dovoljno pustiti rutiniranog verbalnog bombaša Nenada Stazića da zaskače HDZ iz svakog grma ili povremeno tapšati fejsbučke predatore Ranka Ostojića i Gordana Marasa zato što su ponovno nekoga izvrijeđali. Ako taj trojac kadikad 'zakaže', tu je uvijek živahna i hiperaktivna Ingrid Antičević Marinović. Dobro, ide ona malo na živce Zmajloviću još od doba kad je bio ministar, ali računa on da njegovo 'nepostojanje', dok je takvih kao ona, prolazi nezapaženo. Grabežljive mačke njuškaju oko rupe u koju se zavukao taj miš koji je umislio da je zmaj, ali on se pritajio i u miru može grickati sir koji je nakupio u slavnim ministarskim danima.

Nije Zmajlović jedini neprimjetni SDP-ov saborski zastupnik u ovom sazivu, ali je jedan od rijetkih ministara i visokih stranačkih dužnosnika koji sebi može priuštiti takav zaklon u kakav se on povukao. Svrstao se po tome uz bok bivšoj potpredsjednici Vlade i aktualnoj potpredsjednici stranke Milanki Opačić, kojoj ipak značajno dulji stranački staž predstavlja kakav-takav alibi za umjereniji ritam. Jasno je kako Zmajlović sav svoj politički 'autoritet' crpi isključivo iz činjenice da je jako blizak sa Zoranom Milanovićem. SDP-ove saborske klupe prepune su Milanovićevih ljudi.

Velika Komadinina pogreška, lukavi Milanović nesmjenjiv u Saboru

SDP-ove saborske klupe prepune su - čast iznimkama - Milanovićevih miševa i ako Zlatko Komadina kojim slučajem uspije pobijediti Milanovića na unutarstranačkim izborima, postava Socijaldemokratske partije u parlamentu bit će mu najveća prepreka u potpunom preuzimanju Iblerovog trga i vjerojatno izvor velikih problema. Komadina nije htio na SDP-ove izborne liste pa ga ni nema u Saboru. Htio je pošto-poto izbjeći mogućnost da ga Milanović izbaci ili postavi nisko na listama, pa se sam izbacio i prije nego što je sastavljanje lista bilo i krenulo. To se činilo kao dobra odluka, ali bila je to dobra odluka tek u kratkoročnom smislu. Sad je jasno da je ta odluka bila pogrešna.

Zoran Milanović se kadrovski davno dobro i lukavo osigurao u pripremi za nadolazeće unutarstranačke izbore - većina ljudi koji su zasjeli u saborske klupe u njima vjerojatno nikad ne bi ni bili da nisu Milanovićevi podanici. Milanović je predsjednik Kluba SDP-a, Zlatko Komadina nije u Saboru i postavlja se pitanje hoće li Milanović prestati voditi Klub SDP-a ako izgubi mjesto predsjednika stranke. Tko će ga smijeniti? Ljudi koje je stvorio? Sam neće otići.

Nije podnio ostavku ni nakon što je izgubio lokalne, predsjedničke i - za njega i stranku najvažnije - parlamentarne izbore; zašto bi onda podnio ostavku na dužnost predsjednika Kluba SDP-a izgubi li kojim slučajem unutarstranačke izbore? Pogotovo ako i dalje bude visoko pozicioniran u SDP-u, a nema razloga da ne vjerujemo kako će ostati i dalje jako moćan, čak i ako kao predsjednik bude poražen.

Odriješene ruke i vezane noge, govor mržnje i šutnja

Vlast je očigledno nesposobna, Vlada nikako da se do kraja formira, interesne silnice HDZ-a, Domoljubne koalicije i Mosta, koje razaraju u temeljima mogućnost da ova Vlada ozbiljno i zavlada, prejake su i svi smo na čekanju, do daljnjega. Najmanje do unutarstranačkih izbora u HDZ-u. Da Vlada Tihomira Oreškovića sutra padne, mi bismo i dalje bili na čekanju jer ovakav Milanovićev SDP nije dostojna opozicija i nije zaslužio preuzeti vlast bez izbora.

Unutarstranački izbori u SDP-u velik su izazov za tu stranku, ali i za hrvatsku demokraciju jer uz ovakvu disfunkcionalnu vlast umjesto disfunkcionalne oporbe moramo dobiti jaku, glasnu i hrabru opoziciju koja je spremna u svakom trenutku preuzeti državu. Opoziciju koja na govor mržnje neće odgovarati govorom mržnje, koja na govor mržnje iz vladajućih redova prema nacionalnim manjinama neće odgovoriti šutnjom. Sramotno je kako se nitko iz SDP-a nije osjetio pozvanim reagirati na zastrašujuće progoniteljske poruke koje je Milijan Brkić poslao Miloradu Pupovcu, Srbinu rođenom u Hrvatskoj, sveučilišnom profesoru i dokazanom domoljubu. Kontinuitet je to mišje politike Milanovićevog SDP-a koja se svodi na moto što gore, to bolje i koja je i dovela HDZ Tomislava Karamarka na vlast.

Trebali bismo imati jaku opoziciju, stvarnu alternativu ovoj Vladi, ali do nje mi nećemo tako skoro ni lako doći, čak i ako se promijeni vodstvo na Iblerovom trgu. Jer ako bi Komadina i njegovi uspjeli demokratski svrgnuti Milanovića sa SDP-ovog trona i ako bi uspjeli vratiti socijaldemokraciju i dijalog u stranku i na političku scenu, bio bi to velik korak naprijed. Ali samo prvi korak. Nakon tog koraka nalazi se prepreka za koju nisam sigurna da će biti savladana bude li ovaj saziv Sabora zaživio svoj puni četverogodišnji mandat.

Ako se dogodi čudo i Zlatko Komadina postane predsjednik SDP-a, on godinama neće kontrolirati SDP-ovu saborsku postavu i neće se moći prema Milanoviću odanim zastupnicima ni čvršće postaviti bez riskiranja raskola stranke. Komadini i njegovima bi se trebalo jako posrećiti da pobijede Zorana Milanovića, a onda bi još morali igrati i na sreću da se održe prijevremeni parlamentarni izbori. Tek u tom slučaju moglo bi doći do temeljitije i ozbiljnije promjene. U suprotnom, čak i ako postane predsjednik SDP-a, Komadini bi ruke mogle i biti odriješene, ali će mu noge biti čvrsto vezane.