KOMENTAR DARKA POLŠEKA

Lijevo-desno, nigdje moga stana...

  • Autor: Darko Polšek
  • Zadnja izmjena 25.06.2010 18:33
  • Objavljeno 25.06.2010 u 16:07
Kontejner sirotinja

Kontejner sirotinja

Izvor: Cropix / Autor: CROPIX /

Naš je glavni problem to što na jednoj strani intelektualnog i političkog spektra te nazovimo – nove desnice – koja će u porezima (a o državnim zaduženjima da i ne govorimo) vidjeti najveće socijalno zlo, koja će smatrati da se sloboda i poduzetništvo grade vlastitim, pojedinačnim sredstvima, koja će korijen svoje ideologije imati u imperativu traženja vlastitih puteva za vlastitu sreću, neovisno o državi, klasi, religiji ili naroda – naoko nema ama baš nikoga

Domaću je javnost nedavno uzburkao članak prof. Nevena Sesardića u Jutarnjem listu o ljevičarskom monopoliziranju javnoga prostora te o višem kvocijentu inteligencije Georgea Busha od Baracka Obame. Na taj je članak u novome Globusu burno reagirao 'cvijet domaće inteligencije' sdesna i slijeva. Ako je suditi po nekim reakcijama tih 'cvjetova', koji Sesardića i Šeksa nazivaju 'slugama stranog kapitala' ili poriču da je Obama ljevičar – Sesardić je vjerojatno bio u pravu: naša ljevica nije pretjerano pametna. Izjave drugih lijevih 'cvjetova domaće inteligencije', prema kojima kod nas nema organizirane ljevice, ozbiljan su razlog za političku, a možda i javno-zdravstvenu zabrinutost. A što reći o tezi da na ljevici ne postoje tiskovine analogne Hrvatskom slovu ili da kod nas vlada teror desnog primitivizma? Možda da 'cvjetovi' ne prate Hrvatski plamen, Zarez, H-Alter…?

Reakcije na Sesardićev članak pokazale su da je pravi problem domaće inteligencije i politike u tome što lijevi karanfili i desne ruže pripadaju istome vrtu – vrtu obožavanja države. Kada bismo ih pitali što misle o ulozi države u organiziranju međuljudskih odnosa, uz časne iznimke, svi bi jednoglasno zapjevali: država je itekako potrebna, kako bismo mi od drugih, sa sve tanjim prividom 'prava', uzimali svoj novac. Bila bi to jedna globalna Oda radosti i lokalna Carmina Burana za državne dotacije: u prvome redu za 'kulturu', 'znanost' i 'obrazovanje'. Bila bi to dvoručna fuga protiv 'krupnog kapitala' i i invencija protiv 'kraha pravih vrijednosti'. Apoteoza države kao spasa. Katkada bi se oda pretvorila u capriccio za radnike i seljake, adagio za dragoga Boga ili invokaciju 'čvrste ruke', ali zasigurno bi završila kadencom Miserere mei u dominantnom C-duru. Možda i ne treba čuditi: to je naše cvijeće izraslo iz istog vrta kojeg domaći Don Camillo i Peppone obrađuju s različitih strana.

Jer pravu tradiciju individualizma, tolerancije ekscentričnosti, vrijednosti osobnosti, njezina rada i vlasništva, tradiciju odgovornosti za vlastiti život, a time i za život svih ostalih, tradiciju individualne potrage za srećom, tradiciju 'pustite me na miru, samo mi nemojte ništa otimati!' – zapravo nikada nismo imali. 'Što su pojedinci ikada uspjeli napravili? Ništa!' kaže jedan moj kolega. 'Cvijeće naše inteligencije' ima potrebu uklopiti se u nešto 'veće', u neki kolektiv, pa čak i kada pjeva demokratske pjesme (što nije uvijek slučaj) - još nije naučilo melodiju.

Ljevičarenje kao pranje nečiste savjesti

To nije samo hrvatski problem. Tu vezu inteligencije i kolektivizma, devedesetih je godina vrlo dobro opisao nobelovac Milton Friedman: 'Zašto se intelektualne klase svuda automatski svrstavaju na stranu kolektivizma? I premda pjevaju individualističke pjesme, uvijek preziru kapitalizam? Zašto masovim medijima gotovo svuda dominira takav stav? Premda se danas govori o slobodnim tržištima i privatnome vlasništvu, velik dio intelektualne zajednice gotovo se automatski zalaže za bilo kakvo proširenje vlasti, pogotovo kada se oglašava kao metoda zaštite pojedinca od velikih, gnjusnih korporacija, kao način izlaska iz bijede, zaštite okoliša i promocije 'jednakosti'... Intelektualci su možda naučili riječi, ali još nisu uhvatili melodiju.'

Dvadeset godina poslije pada komunizma, ni lijevim ni desnim intelektualcima nije svanulo da u ludilu kolektivizma ima sistema, da nije slučajno što smo 'u banani', da dugovi i porezi i dalje rastu, da output i dalje pada te da narod (a inteligencija zajedno s njim) potpisuje rješenja koja će ga još dublje gurnuti u ponor. Država se i dalje zamišlja kao univerzalna krava muzara, premda smo svi postali volovi. Dvadeset godina poslije pada komunizma (i s jasnim iskustvom iz prošloga stoljeća), domaća i strana inteligencija u životu na poreznoj grbači, i u navodnom zalaganju za prava onih koje izrabljuje, ne vidi nikakvo licemjerje; i upravo je to, poslužimo li se idejom Juliena Bende, najveća 'izdaja intelektualaca'.

'Novca ima, ali ga se krivo raspodjeljuje': i u tome se lijevi i desni intelektualci slažu. Pita li se itko, zašto ne krenu od sebe u tom ispravljanju krive Drine? U čemu se sastoji 'socijalna pravda' prelijevanja poreznog novca u ruke 'inteligencije'? 'U općem dobru', kliču desni i lijevi intelektualci, i ne vide kako je riječ o loše maskiranoj ideologiji jednog licemjera. A ako misle da su svoje privilegije zaslužili, opet su zajedno u istome toru. Navodna 'zaštita obespravljenih' u njihovim riječima, u oba je slučaja 'pranje savjesti', izopačena ideja i realizacija 'odgovornosti intelektualaca'. Jer prava bi odgovornost značila povrat novca onima kojima je novac oduzet. Ali koji je intelektualac toliko glup (ili hrabar) da pili granu na kojoj sjedi?

Nije riječ samo o trahison des clercks (o čemu je Sesardić pisao stručnije rasprave). Postoji i analogan trahison des journalistes (izdaja, da prostite, intelektualaca-novinara). U slučaju izdaje novinara riječ o 'pametnoj' ideji prema kojoj je moralno opravdano iskoristiti privatni kapital (čitaj: kompanije) za vlastite lisnice, potom ga ocrniti, jer je 'izopačio ideju društvene odgovornosti', i naposljetku tu 'misao' proglasiti 'društvenom odgovornošću'. Nije važno koju kompaniju izrabljuješ, jer je izrabljivanje kompanija posve opravdano! U takvim misaonim perecima neki su Globusovi 'cvjetovi hrvatske inteligencije' dosegli pravo savršenstvo.

Nove i stare podjele ljevice i desnice

U doba Franje Tuđmana znalo se što predstavlja desnicu, a što ljevicu. Desnicu je predstavljala ideja jake (hrvatske) države koja će se temeljiti na hrvatskim stališima i 'zasadama Boga i naroda'. Ljevica je to smatrala, kako kaže još jedan 'cvijet naše inteligencije', 'terorom desnog primitivizma'. Hoće li se razdvajanje ljevice i desnice i dalje crtati na taj način u budućnosti, teško je reći. (Sve govori da hoće!)

Svijet se promijenio. Postao je 'ravna ploča', na kojoj konkuriraju najrazličitiji narodi i proizvodi. U takvome svijetu simboli nacionalnosti ne igraju preveliku ulogu. I bilo bi dobro kada bi se analogno promijenile i (domaće) političke opcije. Ali u takvome svijetu, stara podjela na lijevo i desno ustvari više nije nikakva podjela, jer su obje stare opcije na istoj strani krivulje. Treba štititi domaće radnike, domaće intelektualce, domaće seljake, ma što i kako radili, i ne d'o Bog da nam dođu strani radnici, strani intelektualci ili strani seljaci (i njihovi proizvodi). Europa je dobra kao znak pripadnosti, ali ne zbog tržišta roba i radne snage. Jer stranci su dobri samo za pelješenje na Jadranu. I u tome se današnja ljevica i tradicionalna desnica slažu. Takvo je slaganje tipično i nije slučajno da između nacionalizma i socijalizma ('u kriznim situacijama') dolazi do bitnih sličnosti.

Ako bismo danas trebali povući oštru crtu između ljevice i desnice, onda ona ne bi trebala prelaziti preko osi većeg ili manjeg patriotizma, pa čak ni preko apscise rada i kapitala; ona se treba provući preko kontinuuma odgovora na pitanje: koliko nam je potrebno države? Koliko je potrebno poreza? Za što uopće koristimo porezna davanja? I tu bi se pokazalo da se tradicionalna ljevica i tradicionalna desnica nalaze na istome kraju kontinuuma.

'Porezi su Dobro', kaže sindikalist znanstvenika Vilim Ribić. Da, ali ne ako se lupaju vlastitoj klijenteli; ako ćemo od toga profitirati mi, ali ne ako će naš novac dobiti neki drugi. 'Uvest ćemo porez na imovinu', pridružuje se Andrija Hebrang u istome tonu. Da, ali ne za stanove u kojima se živi. Nije pravedno da netko ima dva stana. Svi trebaju imati jedan.

Naš je glavni problem to što na suprotnoj strani tog intelektualnog i političkog spektra te nazovimo – nove desnice – koja će u porezima i u ideji 'delegirane redistribucije' (o državnim zaduženjima da i ne govorimo) vidjeti najveće socijalno zlo, koja će smatrati da se sloboda i poduzetništvo grade vlastitim, pojedinačnim sredstvima, koja će korijen svoje ideologije imati u imperativu traženja puteva vlastite sreće (neovisno o državi, klasi, religiji ili narodu) – naoko nema ama baš nikoga.

I zato…  'Svim srcem prihvaćam moto: 'najbolja je vlada koja najmanje vlada' i volio bih vidjeti kako se to ostvaruje brže i sistematičnije. Provede li se to načelo, dobit ćemo nešto u što također vjerujem: da je 'najbolja vlada koja uopće ne vlada'. Kada ljudi budu spremni za to, imat će i takvu vladu. Vlada je u najboljem slučaju korisno sredstvo, ali većina vlada ipak je nekorisna, a katkada su i sve nekorisne... Vlada, odnosno oblik koji je stanovništvo izabralo da vrši njegovu volju, podložna je zloupotrebi i kvarenju prije negoli stanovništvo uspije djelovati pomoću nje...', napisao je prije gotovo dvjesto godina romantičar Henry David Thoreau. Možda je logično što je zauvijek ostao usamljenik.

A za nas ostale na onom praznom kraju spektra, možda vrijedi Friedmanova misao: 'Bitku za slobodu moramo voditi stalno ispočetka. Ako želimo ostati slobodni ljudi, socijaliste (kolektiviste) svih stranaka moramo opet uvjeriti ili poraziti.'

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi