Njegov nastup označio je duboki rez s političkom filozofijom koja je desetljećima definirala kanadsku vanjsku i ekonomsku politiku. Umjesto jezika multilateralne harmonije, Carney je govorio o carinama, produktivnosti, energetskoj sigurnosti i geopolitičkom riziku.

Kazao je da je poslijehladnoratovski, na pravilima utemeljen međunarodni poredak skončao. „Nalazimo se usred raspada, a ne tranzicije“, upozorio je.

Bio je to govor zemlje koja je shvatila da se globalni poredak više ne prilagođava slabijima.

U Davosu je Carney otvoreno upozorio da protekcionizam među saveznicima ne potkopava samo trgovinu, nego i sigurnosnu arhitekturu Sjeverne Amerike, osobito u Arktiku.

Kazao je je da je kanadska energija, nafta, plin i hidroelektrična proizvodnja, temelj kontinentalne energetske stabilnosti i naglasio da se suverenitet više ne može braniti deklaracijama, nego kontrolom nad resursima, opskrbnim lancima i teritorijem.

U jednoj od najupečatljivijih rečenica poručio je da je “doba oslanjanja na apstraktne norme završeno” te da države koje ne djeluju strateški riskiraju da postanu kolateralna šteta globalne fragmentacije.

Trumpov pritisak

Odgovor iz Washingtona nije ostavio prostora za pogrešna tumačenja. Donald Trump, u svom karakterističnom stilu, nije imenovao Kanadu, ali je poručio da “saveznici koji ovise o američkom tržištu moraju prihvatiti novu realnost” te da su carine legitimno sredstvo nacionalne sigurnosti.

Time je potvrdio ono čega se Ottawa već pribojavala: u Trumpovoj doktrini “Prvo Amerika” međuzavisnost nije zajednički interes, nego poluga pritiska.

Kako je to sažeo analitičar Ian Bremmer iz Eurasia Grupe: “Kanada pokušava igrati racionalnu igru u političkom okruženju koje sve više nagrađuje iracionalne poteze. Ovaj nastup u Davosu bio je simptom, a ne uzrok promjene.”

Već u siječnju 2025., nakon početka drugog mandata Donalda Trumpa, Kanada se našla na povijesnoj prekretnici, suočena s povratkom agresivnog američkog protekcionizma, prijetnjama carinama i zahtjevima da postane američka savezna država.

Dolazak Marka Carneyja na čelo države simbolično je označio početak faze hladnog, tehnokratskog realizma u kojem se nacionalni interes mjeri ekonomskim rezultatima i geopolitičkim pozicioniranjem.

Carney u politiku ne ulazi kao karizmatični tribun, nego kao bivši guverner Kanadske i Britanske središnje banke, čovjek bilanci i sustavnih rizika.

Njegova vlada, sastavljena od ekonomista i ljudi iz energetskog sektora, jasno signalizira povratak “tvrdoj ekonomiji”.

Dugogodišnja analitičarka kanadske politike Diane Francis taj je zaokret sažela u jednu rečenicu: “Carney je prvi premijer koji shvaća da Kanada ne može biti globalni moralni arbitar dok joj produktivnost i životni standard srednje klase padaju.”

Opasna igra

Najveći vanjski pritisak dolazi iz SAD-a. Gotovo 75 posto kanadskog izvoza i dalje završava na američkom tržištu, a industrijska struktura zemlje duboko je integrirana u američke lance vrijednosti.

Trumpove prijetnje univerzalnim carinama od 10 do 25 posto, uz stalne najave izmjena ugrožavaju kanadsku proizvodnju. Carney na to odgovara strategijom “energetskog štita”, podsjećajući Washington da američka energetska sigurnost u velikoj mjeri ovisi o kanadskim resursima.

No, mnogi upozoravaju da je riječ o opasnoj igri. William Pellerin, partner u najvećoj kanadskoj tvtrki za međunarodnu trgovinu, poziva na oprez. “Moramo biti pažljivi, kako zbog naravi američkoga predsjednika tako i zbog naše ovisnosti o Americi. Ne postoji druga država te veličine s kojom možemo odjednom toliko poslovati, a svaka nagla promjena smjera nosi velike rizike.”

Svjesna svoje ranjivosti, Kanada pokušava razbiti gotovo potpunu ovisnost o SAD-u okretanjem prema Aziji.

Siječanjski posjet Marka Carneyja Pekingu, prvi na toj razini nakon gotovo desetljeća, simbolizirao je pokušaj strateške diversifikacije, ali bez iluzija o novom “strateškom partnerstvu”.

Carney otvoreno priznaje političke razlike s Kinom, ali inzistira na selektivnom pragmatizmu. Kina treba kanadske žitarice, energente i kalij, dok Kanada traži kapital i tržišta za kritične minerale.

Kanadski akademik Michael Geist taj pristup opisuje kao “odgovorni angažman”, priznanje da globalna ekonomija ne funkcionira na moralnim vrijednostima.

“Ne postoji nijedan živući Kanađanin koji je mislio da SAD može biti bilo kakva prijetnja za našu zemlju, posebno ne vojna. I onda se samo tako, probudimo u novoj stvarnosti.”

Ta rečenica možda najbolje oslikava dubinu promjene: stabilnost odnosa s Washingtonom, nekoć neupitna, više se ne može uzimati zdravo za gotovo.

Novo poglavlje

Istodobno, Kanada vodi bitku na unutarnjem frontu. Rekordno useljavanje između 2021. i 2024. povećalo je broj stanovnika iznad 41 milijuna, ali bez proporcionalnog rasta infrastrukture i produktivnosti.

Stambena kriza u Torontu i Vancouveru postala je simbol šire disfunkcionalnosti. Carneyjev zaokret u imigracijskoj politici (ograničavanje broja stranih studenata i privremenih radnika) predstavlja povijesni odmak od politike otvorenih vrata.

Kanadski ekonomist Benjamin Tal taj potez opisuje kao nužnu korekciju, upozoravajući da imigracija bez rasta produktivnosti ne stvara bogatstvo, nego samo preraspodjeljuje oskudicu.

U kontekstu zelene tranzicije Kanada se nalazi u paradoksalnoj poziciji. Posjeduje golema nalazišta litija, nikla, bakra i grafita, ali birokratski procesi koji otvaranje rudnika produžuju i do 15 godina prijete da taj geopolitički kapital ostane neiskorišten. Novi zakon o strateškim resursima pokušava to promijeniti.

Na sjeveru se istodobno odvija još dublja transformacija. Topljenje leda i otvaranje Sjeverozapadnog prolaza pretvorili su Arktik iz periferije u strateško središte.

Kanada pokreće vojne vježbe na Arktiku, modernizira NORAD i ulaže u nove podmornice. Sigurnosni analitičar Rob Huebert upozorava da se “danas teritorij na Arktiku ne gubi ratom, nego nečinjenjem”

Huebert kaže kako je ova promjena povijesna. “Kanada više nije tihi, moralno samouvjereni promatrač globalnih procesa. Pod vodstvom Marka Carneya ona se profilira kao pragmatičan, resursno osviješten čimbenik koji suverenitet shvaća prvenstveno kao ekonomsko i strateško pitanje.”

Dodaje kako, suočena s agresivnim američkim protekcionizmom, nužnošću otvaranja prema Aziji i rastućim sigurnosnim izazovima na Arktiku, Kanada ulazi u novo poglavlje - ono u kojem energija, kritični minerali i hladna geopolitička računica postaju temelj njezina opstanka i međunarodnog utjecaja.