Otpis dugova je inače razumna ustanova obveznog prava za kojom vjerovnik poseže kada postane izvjesno da dužnik ne može i nikada neće ispuniti svoju obvezu. Problem nastaje kada se ta ustanova pokušava primijeniti na fiskalne i parafiskalne obveze. Osim što se otpisom dugova stvara neravnopravnost između dužnika i urednih platiša, građani se uvlače u koruptivni vrtlog jer oprostiti potencijalnim glasačima fiskalni dug zapravo je plaćanje njihovih glasova

Otpis dugova tipičan je primjer etatističke preraspodjele. Ekonomska politika u Hrvatskoj već dulje vrijeme nije ništa drugo nego vještina kojom se sve manje novca prelijeva tamo gdje politička elita nalazi da ga je oportuno prelijevati. Time zadržava kontrolu nad novčanim tokovima i pogoduje u određenom trenutku ovoj ili onoj interesnoj grupaciji. To je sirova i bezobzirna moć na djelu, zorna ilustracija kako je državno gospodarenje novcem tek banalna poluga vlasti, nipošto služenje javnom dobru, kako god ga definirali. Pritom je svejedno donosi li se odluku o ulaganju državnog novca u neku glupost ili o otpisu fiskalnih potraživanja. Bitno je samo donošenje odluke o korištenju novca. U trenutku kada se tu odluku donosi – vrši se vlast. Što je više takvih trenutaka i takvih odluka, kakve god i koje god bile – i što je više novaca u fiskusu – utoliko bolje. Po vlast.

Isporučuje li država kvalitetne usluge?

Velika većina poreznih dugova posljedica je neodrživog i pohlepnog poreznog sustava. Zato bi političar koji se iskreno želi uhvatiti ukoštac s problemom tih dugova – jer oni doista jesu problem – trebao zastupati promjenu sustava, trebao bi postaviti pitanje je li plaćanje poreza isplativo građanima i isporučuje li im država zauzvrat kvalitetne javne usluge. Drugim riječima, pokušao bi poreznom sustavu priskrbiti racionalni legitimitet. Bez takvog pristupa, jednokratni i kampanjski otpis dugova tek je palijativna i demagoška mjera, a vjerojatno i prazno obećanje. Krug je čvrsto zatvoren: racionalizacija sustava obvezala bi državu da za novac koji prihoduje počne raditi i nešto korisno što bi samo po sebi umanjilo moć političke elite, ali kako su političari odveć sitne i vlastohlepne duše, radije će obećati nešto što će razveseliti gomilu, sačuvati sustav koji jamči njihovu prekomjernu moć, a građanima, koje je taj isti sustav egzistencijalno uništio, u sljedećoj zgodi ponovno obećati otpis dugova.

Obećanje otpisa dugova vjerojatno je ponajbolji dokaz da političkoj eliti reforme nisu na kraj pameti. Stvarna reforma koja bi optimalno uravnotežila slobodu tržišta i državnu intervenciju i građane lišila egzistencijalnih muka zapravo je suvišna jer je politička elita, kako se čini, pronašla optimalnu ravnotežu između održavanja svoje moći i izdržljivosti stanovništva.

Reklo bi se da političari imaju iznimno nisko mišljenje o biračkom tijelu. Nema ničeg novog u tom zloslutnom zaključku. Umjesto moralističkog negodovanja valjalo bi postaviti pitanje jesu li političari u pravu kada podcjenjuju građane. Raspolažu li točnim uvidom u količinu gluposti u kojoj se biračko tijelo samozadovoljno davi? Nije isključeno. Uostalom, hvale se kako i sami potječu iz 'naroda' pa im je za poznavanje intelektualnih dosega i moralnih sunovrata svojih podanika dovoljna jednostavna zagledanost u vlastitu nutrinu.

Demokratska republika - vladavina zakona

Očajnička potreba političara da se svide svjetini nije samo pogubna po društvo – i na koncu po tu istu svjetinu – nego je i odraz potpunog neznanja o tome što su zapravo politika i upravljanje društvom, napose odraz doživljaja države kao domoljubnog zabavišta, umjesto kao faktora prosvjećivanja. Ponajbolje političke odluke su one koje plivaju protiv struje, one koje su motivirane razumom, nipošto slutnjama o tome što bi se 'narodu' moglo svidjeti. Prepoznavanje tih slutnji nije posao političara, nego pjevača ljetnih hitova. Kada bi politika trajno težila dopadljivosti, ne bi bilo ni obveznog školovanja – ako bi ga bilo, u školama bi se učilo da je Zemlja ravna ploča – ni sanitarnih propisa, a ako bi ih bilo, počivali bi na pretpostavci da su propuh, tuširanje i seks štetni po zdravlje. Kazneni postupak sveo bi se na torturu i linč. Djeca bi bila prebijena i zlostavljana u nedodirljivoj toplini roditeljskog doma. Svaki oblik individualnog identiteta, svaka raznolikost, svaka kreativnost bili bi iskorijenjeni. Teško je i zamisliti kakve bi sve ludosti Većini mogle pasti na pamet

Zato je još 1780. John Adams – jedan od 'očeva osnivača' SAD-a – primijetio da demokratska republika nije vladavina ljudi, nego vladavina zakona. Drugom je prilikom rekao da se bavi politikom samo zato da bi se jednoga dana njegova djeca mogla baviti matematikom i poezijom. Sa svojom suprugom Abigail – protivnicom ropstva i zastupnicom prava žena – održavao je živu intelektualnu prepisku. Kakve su perspektive države čiji su osnivači bili prosvijećeni geniji poput Adamsa, Franklina i Jeffersona, postalo je jasno (tek) stotinjak godina kasnije kada su Sjedinjene Države postale najbogatija zemlja svijeta. U međuvremenu je ukinuto ropstvo, a žene su stekle pravo glasa. Društvena evolucija i napredak užasno su spori. Ne može ih se ubrzati, ali ih se može onemogućiti.

Kakve su perspektive države čiji se političari radosno okupljaju na Prstencu i sličnim dozlaboga dosadnim pučkim zabavama dok jedan ženski časopis objavljuje tekst pod naslovom 'Kako se udati za premijera'? (Nažalost, ima i neusporedivo strašnijih okupljanja, zabava, časopisa i tekstova). Možda nije ni važno. Djeca koja vole matematiku i poeziju već će se nekako snaći.