Tuga, nostalgija, ali i lijepe uspomene na ljude koji su nam obilježili život, na prijatelje i obitelj koji više nisu s nama. Sve su to stvari koje nam prolaze kroz um na blagdan Svih svetih, kada su groblja diljem Hrvatske ispunjena ljudima koji posjećuju grobove. Dan je to i kada se sjetimo vlastite smrtnosti, tužne i tmurne činjenice o kojoj svi najradije ne želimo misliti.

No, što je s onima kojima je smrt svakodnevica, a ne samo povremeni događaj 1. studenog ili na sprovodima tijekom ostatka godine? Grobari i grobarski djelatnici su često nevidljivi, o njihovom poslu se ne priča puno, ali oko njih se stvaraju brojne predrasude. Brojni misle da su mračni, povučeni, ne vole društvo ili da se ne znaju nasmiješiti. Zbog toga ih često izbjegavamo, a čak su i autoru ovog teksta bližnji prigovarali čim je spomenuo da bi želio doznati nešto više o njihovoj svakodnevici. Iako se radi o ljudima koji obavljaju častan i važan posao te nam omogućuju da se dostojanstveno oprostimo od voljenih. Ne samo da su takve bojazni nepotrebne, nego ih nema kada je riječ o profesijama poput, primjerice, pilota ili djelatnika hitne pomoći.

Luka (25) počeo raditi na groblju kao student: 'Ima puno gorih poslova za puno manje novaca'

Nakon prvih koraka u poslu kao student, 25-godišnji Luka Mitrović danas na Mirogoju radi pod ugovorom za stalno. Njegova službena titula je 'rukovatelj u procesu ceremonijala'. Kako nam objašnjava, njegov posao je prijevoz lijesa i vijenaca do grobnog mjesta nakon ceremonije. Svojim vedrim stavom kojim nam je pokazao da mu je drago da smo se upoznali, odmah je potvrdio da stereotipi o grobarima kao 'mračnjacima koji ne vole društvo' nemaju previše smisla.

'Studirao sam ekonomiju na državnom fakultetu, ali nije mi se dalo baš studirati, nisam imao studentska prava te sam odlučio raditi. Iskreno nisam razmišljao da ću se baviti ovim poslom i znam da mnogi imaju predrasude: mrtvi, sprovodi, kako kažu, grobarija. Ali, stvarno nije loše i mislim da ljudi rade puno gore poslove za puno manje novaca. Nikad ne bi želio raditi poslove poput konobarenja ili na traci. Imam prijatelja koji radi u jednoj tvornici, to je strašna priča gdje od osam sati, mora raditi neprekidno stojeći sedam i pol. Kod nas je to nezamislivo', podijelio je Luka s nama svoje misli o tome kako ljudi doživljavaju njegov posao, ali i kako on doživljava druge poslove.

Poštovanje prema pokojnicima neovisno dođe li na sprovod 'milijun ljudi ili nitko'

Budući da je privatna osoba koja čak ni na društvenim mrežama ne objavljuje svoje fotografije, zamolio je da ga ne fotografiramo. No, u autićima za prijevoz pokojnika, odveo nas je do krematorija i pokazao mjesto na kojemu će mnogi od nas završiti, ali ne i vidjeti tijekom svog života. Mirogojska mrtvačnica se trenutno obnavlja zbog potresa, te se lijesovi pokojnika drže u prostorijama krematorija uz jasno razlikovanje koji sanduci (deblji i prelakirani) čekaju pokop, a koji su za kremiranje (tanji i bezbojni i koji su pokriveni plahtom tijekom ispraćaja pokojnika).

Pitamo Luku kakav je to miris koji osjetimo u zraku ventilirane hladnjače, već pretpostavljajući odgovor. Naveo je da je moguće da osjetimo miris tijela, ali da se oni nisu još počeli raspadati te se pokojnici pokopaju ili kremiraju prije toga. Zatekli smo i Lukine kolege koji tamo polaze svojim poslom ili idu do prostorija za pauzu. Atmosfera među lijesovima je tiha i respektabilna, te nam Luka ističe da je poštovanje prema pokojnicima ključna stvar u svakoj fazi rada.

'Sve je regulirano kod nas i prema pokojnicima uvijek imamo maksimalno poštovanje. Neovisno dođe li na sprovod milijun ljudi ili nitko. Dostojanstva i ozbiljnosti na sprovodu uvijek mora biti', naglasio je Luka dajući nam do znanja da iako je posao malo depresivniji, ne planira ga mijenjati.

Čak iako nam je otkrio da je u međuvremenu upisao prijediplomski studij ekonomije na jednom privatnom fakultetu kojeg će uskoro završiti.

Krematorij zovu 'kremić', plaća je od 1320 eura

Posao je osjetljiv te su toga svjesni i Lukini šefovi, koje hvali da im daju prostora svjesni fizičke i psihičke zahtjevnosti rada s preminulima. Upitan o predrasudama prema grobarima, Luka nam odmahuje da radi s 20 ljudi i svi su normalni. Kao na svakom poslu, druže se, piju kave trude se da im radna atmosfera bude ugodna, vedra i da što bolje odrade svoj dan. Kao i na svakom poslu, pričaju o svojem danu, nešto zanimljivo ili smiješno što im se dogodilo i imaju svoje interne nazive kao što je 'Kremić' za krematorij.

Luka je zadovoljan što je uvijek u jutarnjoj smjeni od 7 do 15 sati i ima skoro sve vikende slobodne, iako nam je otkrio da će raditi subotu zbog Sisveta. Kao i svaki put, već od sedam ujutro je obučen u svoje pogrebno odijelo i spreman za rad. Ovisno o fondu sati koje odradi, mjesečna plaća mu je u rasponu od 1320 do 1370 eura.

'Prvi sprovod je većinom zakazan u devet sati te imamo dva sata za pripremu. Mi vozimo tijela i vijence koji se nalaze na željeznim kolicima. Naš posao traje 10 minuta, a iza nas ide ekipa koja zakopava grobove te nakon njih ekipa perača koji peru groblje nakon pokopa. Kolica s vijencima ostavljamo da se poslože i poslije ih pokupimo. Prije nego se mrtvačnica oštetila, u prosjeku smo u radnom vremenu imali po sedam sprovoda dnevno i termini su išli na 50 minuta koliko traje ceremonija. No, sada tijela dovodimo s Kremića gdje se obavlja ceremonija, a neka su polja vrlo udaljena. Stoga smo vrijeme sprovoda s 50 produžili na 70 minuta te možemo odraditi maksimalno pet sprovoda dnevno', opisao nam je Luka svoj radni dan.

'Ne bih mogao ekshumirati tijela'

Dodao je i da osobno ne vidi tijela već samo lijesove no stoga ima posebno poštovanje za grobare. Ne samo da iskapaju grobove, već znaju i ekshumirati tijela i to je naglasio kao posao koji misli da ni on ne bi mogao raditi, iako je osobno prisustvovao nekim ekshumacijama. No i u svakodnevnim dužnostima, na neke stvari nije naviknuo.

'U 90 posto slučajeva te ovaj posao ne pogodi i ubilo bi nas kada bismo tako razmišljali o svakom pokojniku. No, ima situacija koje te zbilja pogode. Sjećate li se troje ubijene djece u Mlinovima? Radio sam na tom sprovodu. Mislim, to je bilo strašno. Tko na tako nešto može ostati ravnodušan? Ili kada umre mladi čovjek, vidiš bijeli lijes i sliku te osobe. Općenito nastojimo što manje razmišljati o tome, ali takve te stvari jednostavno pogode', rekao je Luka.

Ljudi znaju imati loše mišljenje: 'Brine me tko će doći raditi nakon sadašnje generacije'

Upitan kako njegovi bližnji reagiraju na posao, Luka je dodao da je bilo svakakvih situacija kod upoznavanja novih ljudi, ali da su se njegovi prijatelji i bližnji već naviknuli. Nitko od njegovih bližnjih nije pokopan na Mirogoju, no otkriva nam da kolege koji imaju svoje voljene redovno znaju posjetiti njihove grobove tijekom pauze, a također imaju pravilo da nitko od njih ne radi radi na sprovodu člana obitelji ili prijatelja, već su tada i sami među ožalošćenima. Unatoč svakodnevnom iskustvu Luka nam govori da ga smrt bližnjih jednako pogodi kao i druge ljude. No, na osobnoj razini, percepcija smrti mu više nije ista.

'Mislim da mi ovaj posao pomaže da se manje plašim. Smrt je normalna stvar i nažalost svi ćemo kad-tad umrijeti. Mislim da sam otporniji na taj strah', ustvrdio je.

U međuvremenu, pozvao je naše čitatelje da ne zaziru od ljudi koji se bave ovim poslom. Ne samo zbog toga kako se djelatnici na groblju doživljavaju, već i zbog toga što će loše i neopravdane predrasude potencijalno dovesti i do slabijeg odaziva ovom vrlo važnom poslu

'Ljudi stvarno znaju imati loše mišljenje i brine me hoće li biti zainteresiranih za ovaj važan posao kada ode sadašnja starija generacija grobara', zaključio je Luka koji s ostalim djelatnicima groblja daje sve od sebe kako bismo se svi mi mogli dostojanstveno oprostiti od nama najbližih.