Prije nego što regionalna Hrvatska skoči na noge, ajmo se tekstualno sprijateljiti s čovjekom koji živi u Zagrebu već dvije godine i priznaje da je u Hrvatskoj – sazrio. Koliko je to moguće u šestoj dekadi života. Milanez je radio za British petroleum, sada je konzultant HEP-a i tvrdi nešto skoro pa senzacionalno: Hrvatska ima bolje šanse za razvoj od Italije. Ključ je Zagreb. Zaključio je i štošta drugo...
Nije lako zvati se Andrea u Hrvatskoj. Etimološki najmuškije ime, kod nas izaziva uvijek novo čuđenje kako to da mu je vlasnik muškarac. Prezime s istim ljubopitljivim potencijalom – Soldo. Zvuči familijarno. I doista, kako me Andrea instruira, hercegovački preci su mu se u bijegu pred Turcima u 17. stoljeću smjestili u Milanu. Dolazi u Hrvatsku sporadično od 2.000 godine, a od prije dvije godine smjestio se u Zagrebu gdje se bavi poslovnim savjetovanjem, ponajprije za domaću elektroprivredu. Još samo da se počne baviti pizza konzaltingom, jerbo je čovjek zaključio da su nam pizze katastrofične, osim na jednom ili dva mjesta...
'Hrvati? Hm... Rekao bih, naivni i iskreni. Naivni u dobrom smislu. Ljudi su uglavnom u pozitivnoj predispoziciji prema drugima. Doduše, kažu mi da ste nešto agresivniji u međusobnim odnosima jedan na jedan, ali ja kao stranac to nisam doživio', započinje Andrea niz svojih uvida u hrvatsko stanje bitka i odmah staje na gas. U posljednje dvije godine zamjetna je, kaže, transformacija Zagreba. Prodajni pejzaž grada doživljava retuširanje koji su talijanski gradovi prošli prije 15 godina i, avaj, po identičnom obrascu: 'Očiti su znakovi modernosti 'slash' krize. Sve postaje ulična hrana ili brza hrana. Tradicionalniji dućani se zatvaraju. Ako bih napravio usporedbu s Italijom, onda sve izgleda kao Italija prije 15 godina. Nažalost, slijedite potpuno istu putanju, ekonomki i politički. Međutim, još uvijek stignete skrenuti.'
Milanez nastavlja riječima da trebamo u želucu konačno prihvatiti stvarnost slobodnog tržišta sa svime što ono zahtijeva i napokon se na nj adaptirati: 'Vidim neke napore da budete dijelom Europe, ali biti njezin dio ne znači samo beneficije, nego i spremnost na izazove. Potonje se premalo naglašava. Nisam siguran da ste još spremni za izazov europskog tržišta.' I opet, Andrea povlači paralele s Italijom riječima da naši političari ne znaju razmišljati dugoročno. 'Drugačije se odluke donose ako razmišljaš u okviru četiri godine ili u okviru dvadeset godina. I još jedna stvar. Činjenica da niste na razini tržišnog razvoja i političke vlasti jedne Njemačke ili Velike Britanije, ne znači da trebate biti defenzivni oko toga. Kako Italija ne prestaje s Alpama, tako ste i vi sada dio EU-a.'
Andrea nam od sveg srca ne želi talijansku sudbinu u kojoj je regulatorni okvir za strane investicije odbio nemalo ulagača. Isto primjećuje i kod nas. Povijesno, reći će, imamo tvrtke koje su u sto posto prisutne na domaćem tržištu, a nula posto u inozemstvu. Sociopsihološki smo ovisni o nacionalnom ponosu koji, čini se, služi isključivo kao izgovor da ne prihvaćamo izazove i da ostanemo zatvoreni: 'Na drugom su kraju spektra Britanci, na primjer, koji su u cjelini daleko otvoreniji izazovima.'
U recesijskom anusu EU-a Hrvatska barata jedinstvenim jokerom, kako to vidi milanski konzultant, a na njemu piše 'Zagreb'. Hrvatska urbana centrala ima predispozicije i kapacitet povući čitavu zemlju iz tekuće gospodarske žalosti: 'Razvoj Zagreba trebao bi biti glavni cilj vaše ekonomske politike. Riječ je o gradu koji je dovoljno malen da se njime može smisleno upravljati, ima prostora, imate odlične inžinjere. Europska unija startala je s razvojnim projektom Horizon 2020 i Zagreb je idealan kandidat da postane tzv. smart city. (Ukratko, inicijativa da se inteligentnim tehnologijama podigne kvaliteta života u urbanim sredinama kroz uštedu novca, minimaliziranjem otpada, drukčijim menadžmentom energenata, potrošnje vode, prijevoznih ruta, op. K. D.). Zagreb udomljuje četvrtinu populacije i pokreće dvije trećine hrvatske ekonomije. To je način na koji se trebate priključiti Uniji i mogli biste imati veliku ulogu u tome. Zagreb kao 'smart city' – to je put. Italija sa svojim prevelikim gradovima nema tu priliku.'
No prije nego što se Zagreb, i ako, opameti, Andrea me razonodio s još par dijagnoza hrvatske poslovne kulture. Divi se izobraženosti naših inženjera, visini profesionalizma, ali još uvijek razmišljamo previše segmentarno: 'Inženjeri su inženjeri, financijaši financijaši i svatko je previše fokusiran na svoje. Nedostaje vam više podijeljenih kompetencija. Mogućnosti da sagledate stvar iz perspektive druge profesije. Razvoj novih stvari je kompliciran. Potrebne su mnoge vještine, planiranje, ustrajnost... Ljudi nisu na to navikli ovdje. Svatko usko sagledava samo svoju domenu djelovanja.'
Situaciju paralizira još jedna stavka hrvatske poslovne psihologije. Previše smo ovisni o hijerarhijskim odnosima, previše usmjereni na rad na nečemu nauštrb donošenja odluka i finaliziranjem projekata: 'Većina ljudi koju sam upoznao ovdje ne očekuju da im date kontekst onoga što trebaju napraviti. Jednostavno su navikli raditi što im je rečeno. No primijetio sam da, kada ih upoznam s kontekstom posla, puno bolje reagiraju i kvalitetnije odrade stvari. Otegotno je i to što je kod vas jak osjećaj za hijerarhiju. Puno veći nego u Italiji.' Svoj najveći uspjeh na našem terenu Andrea pripisuje činjenici da je pokazao kolegama kako premjestiti fokus s 'dobro radim' na 'postigao sam nešto'.
Inače, čovjek ustrajno izbjegava kupovati naša brijaća pomagala i bolje paste za zube. Njihova hrvatska cijena smješta ih u red luksuznih proizvoda, dok su u Italiji svedena u realne potrošačke okvire. Isti porez na autohtoni snobizam koji su kod nas uveli mnogi strani low-cost brendovi prodajući svoje artikle po većim cijenama nego u matičnim zemljama u kojima stanovništvo barata duplo većim prihodima, Andrea je primijetio u slučaju milanske robne marke Boggi u centru Zagreba. U Milanu, veli, to je najobičniji brend srednje klase i cijene su 30 posto niže nego kod nas gdje se percipira kao luksuzni butik.
Voli zagrebački Milanez svoju hrvatsku fazu i ne bi se žalio da se još oduži. Kaže da je nekako sazrio ovdje. Ambivalentno, doduše: 'Prije dolaska u Hrvatsku, osjećao sam se mlađi nego što jesam, a sada... Nekako sam svjesniji svojih godina.' Svjestan je i toga da živi u gradu koji još nije protjerao svoje stare stanovnike iz užeg centra. Boji se da to neće još dugo trajati.
I, da, prestao je nositi tjesteninu i parmezan od kuće. Zagreb sada ima sve sastojke za njegove talijanske recepte, Dolac uključno. Još samo da mali prodavači nauče kako lampu od sto eura mušterija ima pravo dodirnuti i vidjeti kako radi. Doduše, paljenje lampica i nije nešto u čemu briljiramo.
