SJEĆANJA IZ OPKOLJENOG VUKOVARA

'Jastreb je znao od čega smo satkani pa nas je uputio na najtežu bojišnicu'

  • Autor: Vanja Majetić
  • Zadnja izmjena 18.11.2016 09:40
  • Objavljeno 18.11.2016 u 09:40
Damir Markuš (prvi slijeva) sa suborcima iz HOS-a u Vukovaru

Damir Markuš (prvi slijeva) sa suborcima iz HOS-a u Vukovaru

Izvor: Društvene mreže / Autor: Društvene mreže

'Dolazeći u Vukovar 27. 9. 1991. godine, nitko od nas nije ni slutio kakve će razmjere imati rat koji nam je nametnut. Bila je to krvava jesen koja će biti upisana u temelje stvaranja Hrvatske. Preživio sam pakao, ali i doživio stvaranje slobodne i neovisne Hrvatske, što mnogi moji suborci nisu. Umrijet ću sretan i na svome, zahvaljujući njima, herojima Vukovara i Hrvatske', prisjetio se u razgovoru za tportal povodom 25. obljetnice bitke za Vukovar Damir Markuš zvan Kutina, po gradu iz kojeg je i došao sudjelovati u obrani grada heroja u odori HOS-a

Markuš 25 godina kasnije i dalje živi u gradu po kojem je dobio ratni nadimak, ali njegova sjećanja iz jeseni pune ponosa, ali i strepnji, oživjela su u njegovoj memoarskoj knjizi '58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca', nazvanoj po broju pripadnika HOS-a na vukovarskom bojištu i prvoj takve vrste u kojoj demistificira nepravednu sliku u javnosti o ljudima u crnom koji su činili ratne zločine, iako ni jedan pripadnik te postrojbe nije osumnjičen, a kamoli optužen za ratni zločin.

'Naša, ali i sve ostale postrojbe Hrvatskih obrambenih snaga od Vukovara do Dubrovnika, čiste su kao suza. Uostalom, o tome vam mogu posvjedočiti i svi stanovnici područja koja smo branili i obranili', kazao nam je Markuš koji je svoj ratni put i vatreno krštenje imao upravo u Vukovaru, gdje je i slomljena agresorska sila.

Divljanje na utakmici kao povod

A sve je započelo, prisjeća se naš sugovornik, nakon utakmice između Dinama i Crvene Zvezde 13. svibnja 1990.

'Velika većina nas koji smo se priključili obrani bili smo navijači Dinama, a tijekom utakmica još prije Maksimira viđali smo navijače Zvezde i Partizana oboružane šajkačama s četničkim obilježjima. Znali smo kako to nije šala i kako bi moglo biti svašta, iako nismo ni slutili da će izbiti rat i još kakav, krvav i dug. Kao radnik kutinske Petrokemije još u ožujku 1991. godine putem radija čuo sam poziv hrvatske policije da im se pridruže ljudi radi obrane. Bilo je to prije krvavog Uskrsa na Plitvicama i masakra policajaca u Borovu Selu, kada su pale sve zavjese. Nisam dvojio ni trenutka. Dao sam otkaz i pristupio policiji koja je oformila postrojbu za posebne namjene. Tijekom tromjesečne obuke u Rakitju sreo sam svojeg kuma Zdravka Bezuka koji je već bio u HOS-u te sam na njegov poziv prešao u tu postrojbu u kojoj su bili uglavnom mladi ljudi, među kojima je bilo i građana srpske nacionalnosti, što samim time demistificira lažnu sliku o HOS-u', kazao nam je Markuš, prisjećajući se kako je upozorio jednog kolegu, inače podrijetlom Srbina iz Zagreba, kako mu se ne piše dobro ako ga uhvate njegovi sunarodnjaci s druge strane. Taj branitelj mu je, pak, lakonski odgovorio kako se nikome ne piše dobro ako ga uhvati druga strana.

Odlazak u Vukovar uslijedio je nakon još uvijek nerazjašnjenog ubojstva jednog od zapovjednika HOS-a Ante Paradžika 21. rujna 1991., u kojem su sudjelovali i ljudi iz hrvatske policije.

Počast zapovjednika i suboraca  

'Odluka je pala i nas 58 otišlo je za Vukovar koji je već tada bio gotovo u potpunom okruženju. U grad smo ušli u tri skupine, a još uvijek se sjećam govora koji je održao jedan od zapovjednika obrane, Mile Dedaković-Jastreb. Nakon postrojavanja Jastreb nam se zahvalio na dolasku u grad koji su mnogi napustili te nas je uputio nas na Sajmište, četvrt u kojoj se vode najteže ulične borbe. Samim time je pokazao koliko nas cijeni i kako u nama vidi neustrašive borce, što se kasnije i pokazalo istinitim', prisjeća se Markuš.

'Već prvog dana shvatili smo da Vukovar nije šala jer se ginulo svaki dan, svaki sat. Činilo se kako granate padaju svake sekunde, a svaki dan borbe mogao je biti i posljednji. Upućeni na Sajmište s vremenom smo potvrdili Jastrebovo mišljenje o nama. U teškim uličnim borbama u kojima sam i sam ranjen tri puta, od početne postave koju je činilo nas 58, poginulo je njih 25, od kojih je dio skončao u paklu Ovčare. Među njima je i Kutinjanin Ivan Krajinović Ićo, a i danas ne znamo sudbinu trojice nestalih, Jadranka Anića Antića zvanog Šnicla, Duška Smeka zvanog Bosanac i Jean-Michela Nicoliera koji je došao iz Francuske boriti se s nama u Vukovaru rame uz rame', ispričao nam je sugovornik ne propustivši podsjetiti kako se s njima, ne zaostajući ni metra, borila i Violeta Antolić zvana Viky, a koja je poginula u prometnoj nesreći 2014. godine.


Proboj pod kišom granata

Nakon nekoliko mjeseci pakla, uslijedio je proboj iz grada u okruženju. Markuš se prisjeća kako je došlo do proboja.

'Od nas 44 na Sajmištu, ostalo nas je osam koji smo, uglavnom izranjavani, krenuli u proboj 17. studenoga i uspjeli doći do slobode koju su pružali neosvojeni Vinkovci. Sam Bog nas je vodio, jer ni do danas mi nije jasno kako smo to uspjeli. Od nas šestorice iz Kutine, danas smo još trojica živi, Petar Gelo Željko Soldo i ja. Tjedan dana prije proboja u vukovarskoj bolnici umro je moj kum Zdravko Bezuk. Ivan Krajinović Ićo je kao ranjenik odveden iz vukovarske bolnice i pogubljen na Ovčari, a Velimir Kvesić umro je nakon Domovinskoga rata', ispričao nam je Markuš, dodavši kako ga tragedija prožeta gubitkom najbližih suboraca nije pokolebala te kako se po dolasku u Zagreb priključio vukovarskoj 204. brigadi, a potom i u novoustrojenu vinkovačku 5. gardijsku brigadu 'Sokolovi'.

Markuš je danas mirovini, no sve događaje opisao je u knjizi koju redovito promovira diljem domovine, ali i u inozemstvu na poziv hrvatskih iseljenika. Štoviše, uz Damira Plavšića autor je braniteljske glazbeno-scenske predstave 'Bitka za Vukovar – kako smo obranili Grad i Hrvatsku' koju su dosad, pored Hrvatske, predstavili i u Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj, a uskoro joj slijede i premijere u Australiji, Kanadi te SAD-u.

Istina o borbi

Riječ je o posebnom projektu koji su pokrenuli Markuš i Plavšić s namjerom da gledateljima ponude nešto više od klasične promocije knjiga. U njihovoj predstavi na gledatelje djeluju svjetlosni efekti koji izviru iz potpuno zamračenog prostora, zvukovi sirene opće opasnosti, detonacije granata, preleti borbenih zrakoplova, urlik i lavež pasa pomiješani s glasovima glumaca te video-sadržaj koji se projicira na video-zidu, dok se istovremeno uz simfoniju zvukova, mirisa, svjetla i tame, ubacuju pomno odabrane pjesme koje izvodi folklorni sastav iz kraja u kojem predstava gostuje, čime se narušava struktura sjetnih i neugodnih osjećaja i pretvara sve negativno doživljeno u optimizam, poštovanje i domoljublje.

Kada već spominjemo domoljublje, mnogi se u njega busaju, a neke, pak, optužuju za nešto s čim nemaju veze, pa je bilo prirodno upitati našeg sugovornika tko stoji iza stvaranja mračne slike o HOS-u kao paravojnoj krvoločnoj i divljoj skupini. Markuš na to pitanje ima pripremljen odgovor te kaže da je postrojba čista kao suza, a njezini pripadnici nisu nikakvi duhovi prošlosti kojih se treba plašiti, već hrabro domoljubi o kojima mogu posvjedočiti svi oni koji su se zatekli na bojišnicama od Prevlake do Dunava.

'Zar sam kao oznaku na rukav trebao staviti teglu cvijeća? Oznaka 'za dom spremni' po meni znači da sam spreman obraniti svoj dom, što sam i učinio', ističe Markuš kojega ljuti kada ih se uspoređuje s avetima prošlosti.

Pitali smo hoće li i ove godine biti u Koloni sjećanja. Odgovor je bio kratak, vojnički, kao da se takvo nešto i ne pita. 'Da', kaže Markuš.
452887,452839,452549,452768

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!