Za iskazivanje vlastitih stavova, interesa, preferencija, a na kraju krajeva i formiranja čitavog životnog stila, pardon – lifestylea, na pladnju posloženog prijateljima, poznanicima, kolegama ili onima koji iz nekog razloga slijede vaš online lik i djelo, danas su zaslužne upravo društvene mreže na čelu s Facebookom (ukoliko niste među onom šačicom hrabrih, 'posebnih' ili tvrdoglavih koji im još uvijek odolijevaju).

No, nasuprot čitavoj hordi epiteta, ikonica i naziva funkcija kojima pokazujete kako vam se nešto sviđa, upravo to pratite, to volite i baš je to vaša 'cup of tea', onaj suprotni stav: nesviđanja, dislajkanja, nevoljenja kao da ne postoji.

Paravan mu je neimanje stava - šutnja, slijeganje ramenima, imaginarni prst dolje, koji ne ide dalje od vašeg ekrana. Paravan su mu i komentari, no tekstualna obrazloženja kao kontrapunkt jednoj jedinoj ikonici apsolutno nisu fer igra, jer im se, ukoliko nisu elaborirani i itekako konstruktivni, pripisuje frustracija, cinizam, prijezir…

Bacanje hejta nedozvoljeno

Kao što srčeka i razigrani prstići prikazuju vašu naklonost prema koječemu, tako bi svaka online zajednica dušu dala da na fotografiju još jednog neponovljivog zalaska sunca, srcedrapateljskog statusa ili konstantne samopromocije može stisnuti dis-like, ne sviđa mi se, a može i 'booooring', 'dno dna', 'kata-fucking-strofa'. No Mark i ekipa iz Silicijske doline nam taj gušt (i pravo) nisu priuštili i, kako se čini, nikada ni neće.

Oni su odlučili da možemo imati samo pozitivan stav, odlučili su ne omogućiti da ne volimo, da 'bacimo hejt', nedajbože da preziremo ili čak bljujemo. Odlučili su da moramo prihvatiti svijet gdje je 'ili LIKE ili šuti' jer sve ostalo, naravno, krši termine i uvjete.

Jedino što nam je (uz nepopularne komentare) Mark ostavio kao slamčicu spasa je licemjerna tipka Hide, koja će vam možda pomoći da svoj zid lišite nečijih suvišnih ili frustrirajućih postova, dok korisnik - na čiji over-share statusa, prostituiranja vlastite ljubavi, provoda, uspjeha ili vječno istih fotografija slatke bebe reagirate snažnijim reakcijama od kolutanja očima - da zaista nešto tu ne štima nikada neće saznati.

Generacija smo koja jedno lajka, voli, štuje i uzdiže u nebo – javno, na uvid bezbroj drugih, potpisujući svojom www signaturom, istovremeno na sve ono drugo što ne voli, ne štuje i smatra bližem Hadu, koluta očima u vlastita četiri zida, što često samo tamo i ostane.

Društvo koje ne dislajka  

Generacija smo koja je sama sebi uskratila pravo na direktan feedback, koja obožava naglas, a ne voli i kritizira u sebi.

'Spread the like' maslo Marka i ekipe možda naizgled djeluje benigno, ali prsti koji samo ohrabruju i nikada ne sude krivi su što se (ne)adekvatnim brojem lajkova kao relevantnog mjerila i neimanja suprotnog gubi pojam o propitivanju kvalitete sadržaja, pravoj konstruktivnoj kritici, o napretku uzrokovanom istom, o dobronamjernom savjetu i javnom dijalogu koji uvijek može i treba služiti kao poticaj.

Postali smo društvo koje lajka, a ne dislajka, koje površno ohrabruje, a konstruktivno ne kritizira.

'Ne sudi knjigu po koricama' trebala bi zamijeniti osuvremenjena 'Ne sudi ništa po lajkovima' jer koliko je stavova suprotnih likeu, bilo nikada nećemo saznati.

U vrijeme kada blic ideje posredstvom moćnog interneta postaju projekti kasnije zaslužni za prava mala biznis carstva, čudi me kako nitko nije izumio društvenu mrežu gdje će 'prst dolje' odnosno 'ne sviđa mi se' biti jednakovrijedan i relevantan stav.

Možda i je, ali je dobio previše tih istih prstiju dolje od onih koji paze da ne kršimo termine i uvjete, i kojima je draže da volimo, da nam se sviđa, da nemamo suprotno mišljenje i da nikad ne kažemo da je moglo biti bolje. A često jest.

Za razliku od mnogih, Plan B vam (na vrhu članka) nudi da njegovim tekstovima odnosno autorima presudite jednakovrijednim tipkama 'Voli me' i 'Ne voli me'. Barem netko.

Stoga, pucajte!