Pod naslovom 'Ups, MMF se prevario oko mjera štednje', francuski Libération bavi se implikacijama radnog izvještaja MMF-ovih ekonomista, Blancharda i Leigha, o greškama koje su se desile u prognozama ekonomskog rasta prilikom implementacija mjera štednje u nizu europskih zemalja.

Korištenje krivih koeficijenata prilikom izračuna učinka mjera štednji rast dovelo je ozbiljnog podcjenjivanja negativnih djelovanja istih, a prema tvrdnjama citiranih ekonomista, učinak bi mogao biti dvaput do triput teži no što se inicijalno predviđalo.

Xavier Timbeau, ekonomist iz nezavisnog istraživačkog centra javnih politika OFCE, je na temu fiskalnih multiplikatora (koeficijent kojim se vezuje rast javne potrošnja sa stopom ekonomskog rasta) za Libération izjavio da postoje dva načina njihovog izračunavanja, ili kroz povijesnu analizu, promatrajući vezu između proračunskih politika i ekonomske aktivnosti, ili tako što se izradi ekonomski model u kojem se onda istražuju veze među raznim dijelovima.

'U oba slučaja, ne radi se o neutralnim modelima: njihova izrada uvijek sa sobom nosi neki apriorni element, koji odgovara određenoj ideologiji. Dosad smo u vremenima krize primjenjivali multiplikator iz normalnih perioda. No u doba krize, svi su preplašeni. Ljudi se ponašaju drugačije i nitko ne može predvidjeti budućnost. Uostalom, ako mjere štednje donose jaču recesiju no što se mislilo, to znači da bi politika rasta bila mnogo efikasnija no što se smatra!'

MMF prekraja politiku

No ne valja brzopletno zaključivati da će MMF tako brzo obustaviti mjere štednje, u izradi kojih je sam aktivno sudjelovao. Ono što se dovodi u pitanje posljednjim izvještajem je, u najboljem slučaju, intenzitet kojim se provode te mjere pa se u obraćanjima direktorice MMF-a Christine Lagarde sve češće spominju 'blaži' prijelazi prema smanjenju duga i proračunskog deficita.

Timbeau zaključuje 'Postoje dva MMF-a, glava i tijelo. U Grčkoj, MMF je najstroži u uvođenju mjera štednje, čak više nego Europska komisija i ECB. Štogod govorili Blanchard ili Lagarde, na terenu, MMF primjenjuje program koji je dogovoren između te države i njenih vjerovnika.

Trebat će vremena da se promjena usvoji u instituciji i u Europi. Postoji također i rizik da promjena ostane prepoznata samo u visokim krugovima MMF-a, bez da se provede na terenu.'

MMF-ovim izvještajem bavi se i ekonomist nobelovac Paul Krugman u New York Timesu koji ne smatra da se izvještaj može smatrati jasnim znakom da MMF prekraja vlastitu politiku. Naime, ako MMF (barem indirektno, jer izvještaj ne predstavlja službenu poziciju institucije) priznaje svoju pogrešku, time se implicira da su svi ostali bili još više u krivu.

Krugman se čak zalaže da se fondu prizna barem zasluga što je voljan razmisliti o svojim pozicijama pred dokazima. Prerano okretanje mjerama štednje bila je 'golema pogreška', nadalje tvrdi, a desila se 2010. godine kada se kriza u Grčkoj počela smatrati znakom da ostale vlade imaju što prije smanjiti potrošnju i deficit.

Loše vijesti sastoje se u tome što europski vođe, nakon što su prouzročili 'patnje na razini Velike depresije u dužničkim zemljama bez da su obnovile financijsko povjerenje', i dalje ustraju u nametanju daljnje boli. Primjerice, britanska vlada, koja je ukinula mogućnost obnove okrenuvši se mjerama štednje, posve odbija priznati mogućnost da je pogriješila.

Američki strahovi

Prema Financial Timesu, SAD zbog vlastitih fiskalnih problema juri prema nekom obliku poluautomatiziranih mjera štednje, a najbolji primjer njihovog neuspjeha su upravo države Europe. Da SAD preuzima europski model rješavanje krize, evocirao je nedavno i The Economist u svojim već ustaljeno bombastičnim naslovnicama. Ukratko, fiskalni multiplikatori (učinak mjera štednja na ekonomski rast) se ne smanjuju, kao što pokazuje MMF-ov izvještaj, a financijski list previđa de će recesija u Europi trajati još barem dobar dio tekuće godine. Ono što zabrinjava međutim jesu dugoročni utjecaji mjera štednje na ekonomski rast.

Naime, na jugu Europe već su doveli do povećanog broj osiromašenih i do veće društvene nejednakosti.

Citira se izvještaj organizacije Oxfam, posvećenoj borbi protiv siromaštva, prema kojem bi se postotak siromašnog stanovništva u Španjolskoj mogao u idućem desetljeću podići s 27 na 40 posto ako se ne preokrene aktualna politika.

'Ekonomske reforme', posebice iz kuta europskih konzervativaca, znače rezanje socijalnih beneficija, a u cijelosti, podizanje poreza ostaje potez relativno malenog dosega. Mjere štednje ne čine 'atmosferu u kojoj tvrtke investiraju i u kojoj potrošači povećavaju potrošnju', a kao zaključak navodi da se da se povratak stopama rasta iz perioda prije izbijanje krize neće desiti još nekoliko godina.