Kada je Hruščov godinama nakon Staljinove smrti ipak malo olabavio sovjetski režim, 1962. godine bila je organizirana izložba neoficijelnog (od države neorganiziranog, nepriznatog i, naravno, neplaćenog) slikarstva u moskovskom parku Manjež. Nešto što je vlast smatrala nepostojećim osvanulo je jednog prosinačkog dana u vidu tisuća radova veoma velikog broja slikara. Naime, slikari i pisci, pjesnici i podzemni izdavači, djelovali su i stvarali i bez resora kulture, bez države, pa i protiv nje. Hoće li se nešto takvo dogoditi i u Hrvatskoj, nakon mandata ministra kulture Hasanbegovića, pa će osvanuti slikarski radovi, knjige u samizdatu, isto takvi filmski i kazališni projekti, koji s "njegovim" ministarstvom veze nisu imali? Sva je prilika da hoće. Imajući naime, pred sobom situaciju u kojoj tisuće kulturnih djelatnika peticijom traži njegovu smjenu, u kojoj se lavina kritike kroz medije ne zaustavlja, već kako to već i jest s lavinama, raste, u toj situaciji dakle, nema znakova da Karamarko i njegov ministar i pomišljaju na odstupanje.

U takvim okolnostima, pogledajmo što se može očekivati u kulturi, no prije toga pitanje: O čemu bismo trebali razgovarati kad govorimo o (bilo kojem) novom ministru/ici kulture RH? O tome da li je kvalificiran za taj posao te što ga čini kvalificiranim. Da je eksponent određene, vladajuće, političke grupe nesporno je, no bilo bi za očekivanje da ga to ne ometa u kvalitetnom vođenju resora, te da štiti kulturne institucije, djelatnosti i tokove od uplitanja politike. Ako se naime netko treba i smije nekome uplitati, to je uplitanje kulture u politiku. Obrnuti put je legitiman tek ukoliko se kulturna politika (vladajućih) vodi u punoj i najširoj mogućoj suradnji s kulturnim djelatnicima, donoseći zajedno s njima programe i strategije, osiguravajući mjere kojima će kulturu podupirati u svim segmentima i maksimalnoj raznolikosti.

Ostavimo ovog puta po strani političke naklonosti samog ministra iz mladosti, sve te kapice i kolumnice pisane za ustaške novine NDH, a sve prema onoj, što zna dijete (od 23 godine, u to vrijeme moguće već i diplomirani historičar, dakle, prošao je predavanja o novovjekoj povijesti), što je ustaška kapa. Ostavimo po strani i to da se u obraćanju javnosti u vezi sa sve glasnijim protestima o njegovoj sklonosti ustaškoj ideologiji ustvari i nije odrekao tih svojih mladenačkih, da ne kažemo, bez namjere da ga proglasimo retardiranim, dječjih, ideja, već ih je dapače i potvrdio. Vratimo se, dakle, važnijem pitanju o onome što je pred nama danas, a to je pitanje kvalificiranosti za mjesto na koje je doveden.

Misterij (ne)rada u kulturi

Novi ministar, po svemu što smo vidjeli i čuli, što od njega samoga, što od onih koji ga podržavaju i, na koncu, od osporavatelja, nije kvalificiran, i to iz dva jednostavna i dostatna razloga. Doveden je s oznakom vrsnog znanstvenika, što se ne pretjeranim naporom osporavatelja pokazalo da ne odgovara istini, dok epitet znanstvenika više sliči epoleti, i to veoma slabo prišivenoj. Oni koji ga podržavaju ponašali su se vrlo suzdržano i izražavali lapidarno, pa je jedino što se moglo čuti neprestano ponavljanje da je dobra osoba, znanstvenik i tsl. Bilo je tu i prijateljskog tapšanja i gotovo ljubavnih poruka, kakvu mu je uputio Ervin Jahić, nazvavši ga intelektualnim superteškašem, ozbiljnim i temeljitim u argumentaciji… zaključivši s neprikrivenim trijumfalizmom: "u inflaciji lijevih intelektualaca kozervativci su napokon došli na svoje!" Lijevi intelektualci mogu ostati mirni, jer bojim se da se ovom Karamarkovom akvizicijom konzervativci nisu baš okoristili.

Ne spada u veće poteškoće što Hasanbegović nije, recimo, akademski slikar, spisatelj ili režiser, već je historičar; to ne može biti prigovor. Imali smo na čelu ministarstva kulture i pravnika, no taj je bio itekako involviran i veoma je dobro poznavao kulturna zbivanja u zemlji. Imali smo na koncu i sveučilišnu profesoricu, zaista (i za razliku od Hasanbegovića) sjajnu znanstvenicu, usto i veoma prisutnu u kulturnom životu zemlje, reklo bi se idealna kombinacija, pa opet, pokazala se kao katastrofalna ministrica kulture, čija je uprava doživjela brojne i veoma teške kritike od strane kulturne javnosti.

Prigovor koji veoma velik broj kulturnih djelatnika stavlja jest da je njegovo bavljenje kulturom predmet posve nepoznat i u stvari nepostojeći. Niti je išta javno rekao na temu kulture, još manje nešto napisao to jest objavio, nitko zaista čuo nije za njega. Funkcija u nekom Bandićevom savjetu za centre za kulturu u Zagrebu, ima li se na umu što i kako ti rade, prije je diskvalifikacija no preporuka.

Dakle, od dvije, rekli bismo ključne kvalifikacijske karakteristike – ekspertiza ili djelovanje – na kojima bi se trebao temeljiti izbor ministra kulture, koje su također u osnovi očekivanja od strane kulturne javnosti (i njezinih djelatnika prije svih, kao neposrednih proizvođača kulture), Hasanbegović nema niti jednu. Niti sa znanošću niti s kulturom nije baš u najboljim, još manje u prisnim odnosima.

Nije ga, recimo, ni pristojnost priječila da se hvata posla koji ne zna i ne razumije, pa kad ga se već prihvatio, da uđe u sistem, prouči ga i nauči; namjesto toga, odlučio je revolucionarno ignorirati zadane procedure i dobru praksu. S lakoćom je zanemarena potreba da unaprijed bude kako-tako pripremljen za ono što će mu biti dodijeljeno (osim ako za imenovanje nije saznao tri sata prije, kao sadašnji premjer, da se odluči prihvatiti funkciju ili ne) pa da, istovremeno s proučavanjem posla koji je dobio, javnosti predoči makar i preliminarni program koji neće biti kratki popis njegovih želja (ili želja njegovih poslodavaca). Ono što je izvolio onako lapidarno (ne zaboravimo da riječ dolazi od kamena, upis u kamenu) u tom smislu izjaviti nalik je obrascu vica sa zlatnom ribicom i tri želje. Njegove su: arhiv, Povijesni muzej i HNK, sve upakirano u identitetski celofan. Drugim riječima, kao kulturnu politiku cijele države označio je sve ono što se tek njemu, kao pojedincu, čini važnim, vezano uz njegovu struku i politički svjetonazor. Ostalo se izgubilo, a toga nije malo. Da bi proveo to svojevrsno Sveto trojstvo, udružio je snage, ovog puta u revolucionarni duet, s Anom Lederer, osobom koja, istina, dolazi iz kulturne ustanove, koju je prethodno dovela i ostavila u kaosu, mjerenom usput s još nekoliko milijuna duga. Netko tko proziva kulturnjake za komesarsko ponašanje sjest će, naravno, ne s kulturnjacima da bi kreirao, dogovarao kulturnu politiku, već s osobom opisanih referenci, u tišini kabineta, tête-a-tête. Pa tko voli.

Kulturna revolucija - da, ali kakva?

Dakle, umjesto nekakvog programa, od ministra smo već i prije saznali da će se ustvari raditi o Kulturnoj revoluciji, pa je upro prst u leglo jugonostalgičara koje, naravno, treba očistiti. Smjesta se i primio čišćenja i rastjerivanja nepoćudnih, pritom se ne udostojivši išta objasniti. Leglo i rasadnik je Treći program Hrvatskog radija, jedna od rijetkih oaza u masovnim medijima gdje kultura još obitava, gdje se na jednom mjestu, kompaktno, može slušati umjetničku muziku s izvrsnim i školovanim urednicima, gdje se objavljuju eseji iz zemlje i svijeta i raznih ideoloških predznaka, i koje jedva da ćete negdje u nas naći objavljene, gdje se obilato njeguje književno stvaralaštvo, gdje, naravno, ponekad ima stvari koje nisu dobre, pa ih i ne slušamo, i gdje se s ljubaznim urednicama/ima može o svemu tome veoma otvoreno i demokratski razgovarati. Bit će da je upravo ovakav opis glavna smetnja Hasanbegoviću.

Da je u slučajevima neposredno u "njegovoj" kući (raspuštanje Povjerenstva za neprofitne medije i micanje voditeljice Povijesnog muzeja) učinio minimum, to jest, zadužio stručni tim, ljude s imenima i prezimenima, da ocijene njihov rad, da je potom obznanio nalaz i analizu, da je dakle radio prema minimumu demokratske politike i prema načelima transparentnosti, možda cijele buke ne bi niti bilo, ili bi bila beznačajna, a možda bi se čak netko i složio s njegovim odlukama. Možda su one utemeljene? Zaista je pitanje zbog čega je maknuo i direktoricu Povijesnog muzeja (osobu s jako puno referenci) i postavio drugu (gotovo bez i jedne). Ta lakoća skidanja i micanja čini javnost nužno sumnjičavom, osobito ako se ništa ni o sadržaju niti o proceduri ne zna. Reći lakonski da je komisija (neznano koja) ocijenila program muzeja druge kandidatkinje boljim je, prema zainteresiranoj javnosti, bezobrazno. I ponovo, da su obznanjeni programi obiju kandidatkinja, odluka o izboru i obrazloženje komisije, naravno s imenima članova, možda bi nas uvjerio da je sve kako i treba biti. U svakom slučaju, pokazao bi da poštuje procedure, to jest da zna pravila posla koji mu je dodijeljen. Na web stranicama Ministarstva kulture nema ni slova o tim smjenama, a kamoli neke dokumentacije; međutim, na njima se redovno i promptno izvještava o svim žalovanjima koja je u povodu smrti nekih ljudi iz javnog života izrazio novopostavljeni ministar. Ova napomena samo stoga što govori da je netko na webu Ministarstva kulture aktivan, no od sadržaja se ažuriraju samo saučešća. Ili je bliže istini da drugih dokumenata niti nema, odnosno, ako neki i postoje, bolje ih je sakriti. K svemu tome, ministar ne samo da ne poznaje cjelinu (bogme niti dijelove) kulturnog života zemlje, tradicije, produkcije, miljea, već u svojim izjavama označava početak kulture u Hrvata od 1991. Bravo za ministra i novu kulturnu revoluciju, a mislili smo da je takva praksa završila s Mao Ce Tungom.

To nas dovodi do pitanja kako uopće Hasanbegović zamišlja ulogu ministarstva kulture? Je li institucija ta koja određuje koja i kakva će kultura biti, kako će se provoditi, tko jest a tko nije kulturni djelatnik? U tom smislu ministar se i poprilično izjasnio, to jest, potpisnike peticije kulturnjaka protiv njegova imenovanja nazvao komesarima koji žive od novca ministarstva, koji će on sada kontrolirati i slično, već spomenutim "programom" je odredio što kultura ima biti i raditi. Što god se dalo pohvatati iz njegovih izjava, govori o tome da Hasanbegović zastupa upravo opisanu ulogu ministarstva kulture, hijerarhijski postavljeno odozgo, od institucije prema proizvođačima, korisnicima, masama, narodu… Ta je pak "kultura" zamišljena, oblikovana i dirigirana u jednoj političkoj funkciji, a to je potvrđivanje nacionalnog identiteta i njegovanje imagea veličine i tradicije. Komesar Zlatko Hasanbegović se o tome više puta jasno očitovao. Ništa nepoznato iz prakse svih dosadašnjih totalitarizama od Goebbelsa, preko Ždanova, Lin Piaoa. Liberalno demokratska društva, međutim, imaju nešto drugačiju ideju (i praksu) funkcioniranja ministarstva uopće, a kulture osobito.

Put je naime obrnut, kulturni djelatnici u institucijama i van njih, najšira kulturna javnost, oni su ti koji stvaraju kulturne proizvode, koji nose institucije, koji oblikuju kulturni milje i klimu, to je ukratko ono što se zove duhom kulture. Kulturnih stvaraoca je uvijek bilo i uvijek će ih biti, i bez institucije ministarstva kulture, ako ova ne zna, ne shvaća svoju ulogu. A ona je sumirati, objediniti, pomoći idejama i olakšati tokove, što neće moći činiti bez onih koji stvaraju, koji kulturu tvore. Naravno da ne treba biti naivan pa misliti da se (uvijek) neće naći oni koji će pristati biti tek izvršitelji, ne i kreatori, no te su stvari ipak na koncu, recimo to za ministra, obrazovanog historičara, u perspektivi longue durée privremene.

Vratimo se na kraju pitanjima pristojnosti, pomanjkanja stida i samopoštovanja. Za one koji još poznaju te kategorije i sami ih dijele, pristanak da se radi nešto što se ne zna, a one koji su okolina i suština tog bavljenja još i proglasi za parazite, uhljebe, jugonostalgičare, kulturne komesare i slično, nepristojno je i bestidno. Kada mu tih nekoliko "bijednih" tisuća kulturnjaka jasno dade do znanja (zahtijevajući njegovu ostavku) da s njim ne želi surađivati, svatko tko ima malo samopoštovanja odustao bi biti u društvu koje ga ne želi. Iz osjećaja samopoštovanja.