VASIĆEV SKALPEL

Glodanje kosti zvane kosovski mit

  • Autor: Miloš Vasić
  • Zadnja izmjena 24.07.2010 06:57
  • Objavljeno 24.07.2010 u 06:57
Kosovo je Srbija - tvrdnja koja više ni formalno-pravno ne stoji

Kosovo je Srbija - tvrdnja koja više ni formalno-pravno ne stoji

Izvor: Sipa Press / Autor: Čonkić Emil

Nakon neuspjeha u Haagu, gdje je Međunarodni sud pravde presudio da Kosovo ima pravo na neovisnost, srpska se vlast lagano priprema za sljedeći čin igre – odcjepljenje sjevernog Kosova

Dok je Međunarodni sud pravde u Den Haagu pro forma vijećao o već donesenom mišljenju glede deklaracije o nezavisnosti Republike Kosovo, Srpska je pravoslavna crkva naredila da se cijeli dan imaju držati posebne liturgije (mise), koje oni od nedavno zovu 'molebani' (nešto kao velika molitva) za ostanak Kosova u Srbiji i da zvona imaju zvoniti stalno. Nije pomoglo, kao što nije pomoglo i kod proglašenja nezavisnosti Kosova, kad su čak organizirali i litije (procesije) kroz gradove. Nedostajali su samo ministri, predsjednici, premijeri, lideri stranaka i 'nacionalni radnici' koji se u procesiji samobičuju do krvi; možda to i ne bi bila loša ideja; možda bi se Gospodin bio smilovao na takvu pokoru i nadahnuo Međunarodni sud pravde da riješi u korist Srbije. Sve i da se tako nešto desilo, međutim, to ne bi izmijenilo stanje stvari na terenu: Kosovo je nezavisna država, štogod Međunarodni sud pravde riješio u svom neobavezujućem mišljenju o toj stvari.

Ta je bjelodano razvidna istina, dakako, svima jasna. Sve ove melodramatsko-teatralne geste poput tužbi Međunarodnom sudu pravde, zvonjavi zvona, liturgija i procesija tek su ritualni obredi svojstveni srpskom nacionalizmu. Ideja koja je doživjela svoj epohalni bankrot na terenu i u ratovima sada ima izlaz za slučaj opasnosti, kao u avionu: 'carstvo nebesko' kao utjehu budalama koje su prevarene, opljačkane, osramoćene i ostavljene. Srbijanska se politička klasa glede Kosova od samoga početka ponaša kao oni srednjevjekovni gradovi kada ih opsjednu barbarska plemena: crkve zvone, služe se mise, idu procesije s bičevanjem, dok pametniji trgovci i obrtnici već tiho pregovaraju sa osvajačima.

Uostalom, znakovit je podatak da je u beogradskoj glavnoj, Sabornoj, crkvi jučer na toj liturgiji bilo jedva stotinjak ljudi, uključivo i novinare i fotoreportere. Podvala više ne funkcionira.

Srbijanski političari, pak, ne smiju priznati tako nešto: oni su se svojom slaboumnom kosovskom politikom zafarbali u ćošak kao Paja (Paško) Patak i sada im se valja nekako vaditi. Dakako da su svi odmah počeli puštati odgovarajuće zvuke: ministar vanjskih poslova, hiperaktivni mladac s Harvarda Vuk Jeremić, odmah je najavio priziv Srbije Generalnoj skupštini UN, pak bumo vidli; predsjednik Boris Tadić podržao ga je. Krasno – osim što Generalnu asambleju UN nitko ništa ne pita na tu temu, pak su to samo pusta obećanja glupoj pučini i kupnja vremena.

Podgrijavanje podjele Kosova

No vratimo se mi mnogo zanimljivijem dijelu priče: onim bogatim trgovcima i obrtnicima i njihovim diskretnim diplomacijama.

Situacija na terenu jasna je: Kosovo je de facto neovisna i suverena država (kakva-takva; sami su je pravili, ali to je, pak, druga i dulja priča). Kosovo je također de facto podijeljeno na sjeverni, mali, dio pod faktičkom kontrolom srbijanskih vlasti i na veći južni dio pod faktičkom kontrolom Prištine. Nekih stotinjak tisuća Srba živi u južnom dijelu, u enklavama izoliranim i ugroženim. Ne bih sada ulazio u osvete i resantimane zbog kojih su te enklave zaista ugrožene, jer to je, pak, opet druga priča.

Bit je u tome što će se sada otvoreno podgrijati stara priča o podjeli Kosova između Beograda i Prištine. Priču je prvi u promet pustio još 1993. Dobrica Ćosić, zloduh srpske nacionalističke ideologije i bivši predsjednik te nemoguće Savezne Republike Jugoslavije. Ukratko: sjeverno od rijeke Ibra naše je, ostalo nosite s milim Bogom. Odgovor Kosovara godinama je bio: OK, a što ćemo s tri južnosrbijanske općine s albanskom većinom – Bujanovac, Medveđa, Preševo? Tako su se oni uzajamno držali za jajca do sada; ali sada je trenutak za razboritu nagodbu. Prištini je jasno da od sjevernog dijela, gdje su Srbi ustanovili nadmoćnu većinu, nema neke koristi. Dapače, to bi bio izvor problema i incidenata. S druge strane, Albanci s juga Srbije do sada su shvatili da im je tu bolje nego u nekoj Velikoj Albaniji na dugome štapu.

Beograd nema više kud: sanak pusti o Kosovu bez Albanaca bankrotirao je još u proljeće 1999. Preostaje im još samo utješna nagrada: aneksija sjeverne Mitrovice i tih par općina (Zvečan, Leposavić itd), što će biti srbijanskom puku predstavljeno kao velika pobjeda sposobne srbijanske diplomacije Vuka Jeremića, a pod mudrim rukovodstvom Velikog Vođe Borisa Tadića. Pogledat će ih u oči iz televizora i kazati: šutite, dobro smo i prošli. Ala smo pametni, nema nam ravnih, sve sam Gladstone i Disraeli!

Tako će ta kosovska gumena kost, bačena puku da je glođe, biti oglodana do kraja; nema više. Mahnitim i mrakobjesnim šovinistima i popovima ostat će, naravno, Kosovski Mit da ga glođu i dalje. Tako i jadni Bolivijci glođu već dulje od jednog i pol stoljeća mit o pristupu moru, koje im 'pripada po pravu i moramo ga povratiti', kako piše na njihovom patetičnom grbu od kada su ih susjedi (Peru i Čile) izradili.

Ovo haaško mišljenje zabilo je tek predzadnji čavao u kovčeg velikosrpske ideje. Mile Dodik – a tko bi drugi – odmah je nabacio ideju o osamostaljenju njegove Republike Srpske od BiH, jer da kad mogu Kosovari, može i on.

Pa, neka proba.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi