Sveti grad Varanasi sigurno ne spada među najsiromašnije indijske gradove, ali je bijeda i ovdje na ulici vidljiva na svakom uglu. Prosjaci sjede poredani u blizini Gangesa, sajam ljudskih deformiteta i jada koji živi od priloga hodočasnika, koji pak, dirnuti susretom sa svetom rijekom, odvoje poneku rupiju. U izuzetno jakoj konkurenciji prosjaka treba se izdvojiti, biti poseban, kako bi se od prosjačenja moglo živjeti, pa već i pogled na njih izaziva sućut i grižnju savjesti svih koji imaju udove i nisu bolesni i gladni.

Stupanj iznad njih na indijskoj društvenoj ljestvici sitni su prevaranti koji – i opet u snažnoj konkurenciji – moraju biti zaista daroviti da bi od svojih sitnih prevara mogli preživjeti. Turisti, bili indijski, bili strani, uvijek su idealna meta, a maštoviti prevaranti svoje ideje na cijelom potkontinentu pretvaraju u pravi biznis. Jer tko bi odolio odrpanoj petogodišnjakinji, uličnom djetetu koje vas pozdravi i kaže kako ne traži novac, samo moli da joj kupite hranu u obližnjem dućanu, mlijeko ili rižu. Ako ste u Indiji kao neiskusan putnik/turist, rado ćete joj pomoći, ali nikad nećete vidjeti da se ona, čim ste nestali iz vidokruga, vratila u dućan i preprodala svoje mlijeko ili rižu prodavaču koji sudjeluje u cijelom tom biznisu. Svi su zaradili – osim vas. Skupi se više nego prošnjom, kažu ta djeca te inzistiraju na tome da nisu prosjaci. Vjerojatno se već u tim godinama vide kao budući uspješni biznismeni.

Mašta sitnih prevaranata je neiscrpna. Svake godine vodim turističku grupu Indijom i susrećem se uvijek s novim kreacijama, najčešće djece, koja uvijek rade za nekoga, jer je i prošnja, kao i sitne prevare, strogo kontroliran posao i svaki teren ima svoga šefa koji se brine o svemu.

Jedna od omiljenih sitnih prevara ona mi je u Fatehpur Sikriju, UNESCO-vu lokalitetu, u kojem djeca koja se motaju oko vas znaju valjda sve jezike svijeta. Vrlo brzo lociraju odakle je grupa, čekaju da se turisti malo rasprše i onda kreću u akciju. Naravno da vas fascinira kad shvatite da to dijete zna da ste iz Hrvatske, pohvali ljepotu vaše zemlje i zna da joj je glavni grad Zagreb. Šarmantno dijete skuplja papirnati novac iz različitih zemalja, ali, eto, nema nijedan primjerak hrvatskog novca. I vi se, naravno, mašite za džep i date tom darovitom djetetu 10, 20 ili čak 50 kuna, koju već novčanicu nađete u džepu, i pohvalite ga zato što ne prosi, nego se, eto, zanima za geografiju. Dijete vas pozdravi i srdačno vam zahvaljujući ode dalje. Samo do prvog turista iz vaše grupe – a kako među stotinama turista zna baš koji su s vama u grupi, poseban je fenomen – i krene u nešto drugačiju priču te započne konverzaciju pitanjem 'odakle si'. Kad 'iznenađeno' otkrije kako ste iz Hrvatske, dijete se prisjeti da mu je jednom davno netko iz Hrvatske dao novčanicu s kojom ne zna što će i biste li mu je vi promijenili kako bi kupilo hranu. Naravno, pristanete, sretni što je naletjelo upravo na vas i tako njegovih 10, 20 ili 50 kuna bude pretvoreno u rupije, a svi u tom lancu na kraju su zadovoljni. Onaj koji je dao novčanicu djetetu sretan je jer je nadopunio zbirku siromašnog malca, onaj koji mu je razmijenio novac nije ništa izgubio i pomogao je djetetu, a inteligentni klinac najbolje je prošao. Čak i da ste mu dali samo 10 kuna, njegova je zarada stotinjak rupija, iznos koji dnevno zaradi moj Babu za vožnju turističkih brodova po Gangesu.

Svatko tko putuje Indijom susreo se sa slučajevima kad je na aerodromu ili željezničkoj stanici uzeo taksi kako bi došao do hotela koji je ranije bukirao, da bi u tom taksiju saznao tužnu priču o tome da je bukirani hotel prošle noći izgorio ili je srušen u potresu koji je, nevjerojatno, pogodio samo tu ulicu, ili su pak u tom dijelu grada veliki i krvavi neredi, što znači da je ostao bez mjesta za spavanje. Na sreću, taksist ili vozač rikše, slučajno, zna još bolji i jeftiniji hotel do kojega će vas odvesti, a koji, slučajno, vodi 'njegov brat'. Neće taj hotel biti ni jeftiniji ni bolji, ali ste sretni što nećete provesti noć na indijskoj ulici. Kad vam se treći put ponovi ista ili slična priča ili kad vidite svoj nesuđeni hotel koji nije izgorio, shvatite da ste prevareni, ali ste barem postali otporni na jednu prevaru i teško će vam opet prodati istu.

A koji će turist odoljeti svetom pročišćenju koje će za njega, za sitnu donaciju, napraviti 'pravi' guru na gatovima Varanasija ili neki drugi sveti čovjek, duboko posvećen duhovnosti? Sve dok istog tog 'gurua' produhovljeni turist malo kasnije ne vidi, kako presvučen u obično odijelo, ulazi u svoj automobil. Prevare u Indiji su vam kao zarazne dječje bolesti: trebate ih preležati na vrijeme kako biste kasnije bili mirni.

Nije Indija zemlja prevaranata, džepara i sitnih lopova, samo statistika nije na njezinoj strani: i da je samo jedan promil Indijaca nepošten, radi se o više od milijun ljudi.

Ali ono što Indija može naučiti okorjelog zapadnjaka, pripadnika potrošačkog društva, jesu skromnost i poniznost. Družeći se tih dana s prijateljima u Varanasiju, čiji tjedni prihodi ne bi dostajali za jedan ručak u dobrom europskom restoranu, još jednom sam se podsjetio koliko nama na ovoj, 'razvijenoj' strani svijeta nedostaje skromnosti, poniznosti i elementarnog zadovoljstva. Jer nigdje se ljudi ne smiju koliko u ovom dijelu Azije. Bez obzira na borbu za elementarno preživljavanje u surovom okruženju, moji indijski prijatelji nalaze razloge za zadovoljstvo, vrijeme za druženje, imaju duboku empatiju prema tuđoj nevolji, a razgovori im se ne vrte oko teškog života i nemogućnosti da se kupi novi iPhone. Umjesto novim pametnim telefonima, djeca se u Varanasiju igraju zmajevima, koje uz pomoć roditelja izrađuju i puštaju iznad Gangesa pa je nebo nad svetim gradom premreženo šarenim zmajevima i smijehom djece.

Moje posljednje noći u Varanasiju Dinesh me vodi u vožnju svojim skuterom zakrčenim ulicama i na večeru, 'poslovnu', kaže, jer moramo pretresti naše planove o hotelu i turističkom biznisu. Zapravo, najmanje smo razgovarali o ozbiljnom poslu, zaradi, investicijama i profitu, a puno više, kao i uvijek, o životu. Zarada mog prijatelja koji živi od turizma i zadovoljan je svojim poslom i prihodom koji u 'dobrom' mjesecu iznosi oko 3500 kuna, što ni u Indiji nije novac koji bi omogućio udoban život. Dinesh ne razumije što bi to bio 'udoban' život, ali zna da je njegov život dobar, da je zadovoljan njime i da ima dovoljno za svoje skromne potrebe. I, kao i uvijek na kraju dana, nakon večere koju je na njegovo inzistiranje on platio (oko 22 kune), završili smo na brodu na Gangesu, velikoj, mirnoj, svetoj rijeci. Plovidba u tišini mrakom po Gangesu, čak i u mojoj od spiritualnosti cijepljenoj duši izaziva zadovoljstvo i shvaćam: čovjeku ne bi smjelo trebati puno više od ovoga.