Posljednjih tjedana administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa poduzela je niz poteza koje europske prijestolnice tumače kao pritisak na saveznike zbog njihove suzdržanosti prema američkoj politici u ratu s Iranom, piše The Conversation. Washington je najavio povlačenje 5000 vojnika iz Njemačke, zaustavio raspoređivanje dodatnih 4000 vojnika u Poljsku, a prema pojedinim izvješćima razmatralo se čak i suspendiranje Španjolske iz saveza.

Takvi potezi dodatno su pojačali zabrinutost u Europi, gdje sve više članica NATO-a zaključuje da se više ne može u potpunosti oslanjati na američku vojnu zaštitu te da će europske države morati preuzeti znatno veću odgovornost za vlastitu sigurnost.

Nova vizija NATO-a Trumpov skeptičan odnos prema savezima nije novost, no sada se sve jasnije nazire i njegova vizija budućnosti NATO-a. Na sastanku ministara obrane NATO-a u veljači američki podtajnik za obrambenu politiku Elbridge Colby predstavio je koncept nazvan 'NATO 3.0'.

Prema toj ideji europske države morale bi preuzeti puno veću ulogu u konvencionalnom odvraćanju i obrani Europe, dok bi se SAD primarno fokusirao na strateško suparništvo s Kinom, uz selektivniju i distanciraniju potporu europskoj sigurnosti.

Bijela kuća, prema pisanju medija, pokušava smanjiti opseg NATO-ovih aktivnosti i vratiti savez na uži vojni okvir. Washington navodno želi da Ukrajina, kao i četiri indo-pacifička partnera NATO-a - Japan, Južna Koreja, Australija i Novi Zeland - ne sudjeluju na ovogodišnjem samitu.

Analitičari smatraju da to pokazuje duboku promjenu u američkom strateškom razmišljanju. NATO se sve manje promatra kao politička zajednica i stup liberalnog međunarodnog poretka, a sve više kao pragmatični vojni savez čija vrijednost ovisi o tome koliko će Europa sama moći nositi teret obrane.

Drugim riječima, Washington više ne traži samo veća europska ulaganja u obranu, nego očekuje da Europa radi više s manje američke vojne opreme, manje političke potpore i manje sigurnosnih jamstava.

Europski NATO

Povlačenje SAD-a iz dominantne uloge unutar saveza već sada potiče stvaranje svojevrsnog 'europeiziranog NATO-a', iako još nije jasno kako bi takav savez konkretno izgledao. Jedno je, međutim, sigurno - nijedna europska država sama ne može zamijeniti SAD kao vodeću silu NATO-a. Nijedna nema dovoljno vojnih kapaciteta, resursa ni političke težine za takvu ulogu.

Zbog toga se u Europi sve više jačaju manji savezi i koordinacije među ključnim državama. Primjerice, skupina E3 koju čine Velika Britanija, Francuska i Njemačka, kao i novija skupina E5 kojoj su pridružene Italija i Poljska, ubrzano intenziviraju suradnju među vodećim europskim vojnim silama.

Ti formati zasad nisu alternativa NATO-u, nego potencijalni način da Europa unutar saveza organizira snažniju zajedničku obrambenu politiku.

No upravo tu na vidjelo izlaze najveće nepoznanice.

Europa već desetljećima teško usklađuje različite sigurnosne prioritete svojih članica. Države istočnog krila prvenstveno su fokusirane na Rusiju i rat u Ukrajini, dok zemlje južnog dijela saveza upozoravaju na nestabilnost u Sjevernoj Africi i na Bliskom istoku, migracije, terorizam i sigurnost Sredozemlja.

Kako američko vodstvo slabi, te bi razlike mogle postati još izraženije. U takvim okolnostima NATO bi se mogao sve više koncentrirati na svoju izvornu zadaću - kolektivnu obranu Europe i odvraćanje Rusije.

Šire aktivnosti koje su se razvile nakon Hladnog rata, poput kriznog upravljanja, borbe protiv terorizma, pomorske sigurnosti ili partnerstava izvan Europe, mogle bi postupno pasti u drugi plan. Dio članica smatra da NATO ne može biti usmjeren isključivo na Rusiju.

Posebno se to odnosi na suradnju s indo-pacifičkim partnerima - Japanom, Južnom Korejom, Australijom i Novim Zelandom - koja se posljednjih godina pokazala važnom za obrambenu industriju, tehnološku sigurnost i opskrbne lance ključne za vojnu proizvodnju.

NATO pred redefiniranjem

Analitičari upozoravaju da se savez danas nalazi između više različitih vizija budućnosti, uz sve manje jasna američka jamstva i niz neriješenih strateških pitanja.

Europa se kreće prema većoj sigurnosnoj samostalnosti, ali još nema konsenzus što bi ta strateška autonomija zapravo trebala značiti.

Ključno pitanje više nije hoće li NATO opstati - jer će savez gotovo sigurno preživjeti u nekom obliku - nego kakav će NATO nastati iz ove krize i koliko će ostati vjerodostojan.

Hoće li to biti uži vojni savez usmjeren gotovo isključivo na obranu Europe ili šira političko-sigurnosna zajednica sposobna odgovoriti na čitav niz globalnih kriza, zasad ostaje otvoreno pitanje.