Šetnja Dolcem, nalaženje s prijateljima ili djevojkom kod sata na Jelačiću, guranje u tramvaju na putu do škole ili posla, kave u kafićima te povremeni bijeg u prirodu, u Maksimir, Ribnjak ili na Medvednicu, ako ste baš jako motivirani – to su neke tipične zagrebačke stvari.

Zna se, naravno, da je Zagreb puno širi od Maksimira i Črnomerca, ali ljudi često nisu ni svjesni onoga što se sve nalazi u njegovim administrativnim granicama, a one obuhvaćaju 641,32 četvorna kilometra.

Želeći malo izaći iz standardnog zagrebačkog okvira, a opet ostati unutar Zagreba, sjeli smo u automobil i krenuli prema Brezovici.

Da budemo potpuno iskreni, ni autor ovog teksta ni kolega fotoreporter koji je vozio, pa čak ni urednik koji nas je tamo poslao, nisu znali da postoji Mjesni odbor Havidići. Znali smo za Brezovicu, ali Havidići su nam se prvi put pojavili na radaru zahvaljujući podacima Kvartografa.

Riječ je o bazi stranice kvartovi.hr i ona analizira koliko je javnih sadržaja dostupno u svakom od 218 zagrebačkih kvartova. Za to koriste 20 službenih slojeva Geoportala, svedenih na sedam domena i dvije usporedive ocjene.

'Najbolje ocijenjen kvart je Kralj Petar Svačić u Donjem gradu, a najslabije Havidići u Brezovici', naveli su, prema kriteriju udaljenosti do najbližeg sadržaja. Pod javnim sadržajima pritom se podrazumijevaju parkovi, igrališta, javni prijevoz, zdravstveni sadržaji te druge društvene, kulturne, sportske i uslužne funkcije lokalne zajednice.

Jedan korak i više niste u Zagrebu

Na kraju Havidićke ceste dočekalo nas je malo autobusno okretište, nekoliko kontejnera za smeće i tabla na kojoj je jasno prekrižen naziv Zagreb. Autobus preko Lipnice vozi prema Savskom mostu i vraća se ovamo, ali nema dvije stanice za dva smjera – okreće se na malenom kružnom toku.

Samo nekoliko koraka dalje službeno napuštate glavni grad Hrvatske.

Teško je povjerovati da ste ustvari i dalje u Zagrebu. Šume i polja okružuju obiteljske kuće, iza brda se ne vidi ni Medvednica, a cijeli kraj više podsjeća na mirno selo nego na dio hrvatske metropole.

Kuće su mali svjetovi za sebe, a ljudi, uglavnom starije dobi, očito cijene privatnost. Dvije gospođe koje smo zatekli kako piju kavu u dvorištu nisu htjele razgovarati za tportal, ali zato su nas ponudile domaćim voćem. Naišli smo i na ljude koji ovdje imaju vikendice pa su na slobodan dan skočili do njih iz Velike Gorice.

Ubrzo smo, međutim, dobili kontakt čovjeka kojeg ovdje praktički svi znaju.

Polovica kuća su Havidići

Dragutin, odnosno Drago Havidić, nosi prezime po kojem je mjesto dobilo ime, a ujedno je predsjednik mjesnog odbora, sada već u četvrtom mandatu.

'Kako se većina ljudi u selu zvala Havidić, tako je i samo naselje dobilo ime Havidić Selo. Ima nas još, u polovici kuća žive Havidići. Iza nas je Općina Pisarovina, a s desne strane Velika Gorica', govori nam.

Ovdje živi od rođenja, od 1956. godine, a zatekli smo ga u dvorištu dok je brao voće. Objašnjava nam da je upravo idealno vrijeme za šljive.

Prema popisu stanovništva iz 2021. godine, Mjesni odbor Havidići imao je 63 stanovnika. Deset godina ranije bilo ih je 53. Dakle riječ je o kraju koji, barem prema tim podacima, ne odumire – broj stanovnika čak je blago porastao.

A Drago Havidić ne skriva da ovdje uživa.

'Normalno da je ovdje lijepo. Vidite i sami ovaj mir. Ljudi kombiniraju, rade po firmama, imaju i nešto poljoprivrede. Uglavnom, tko hoće raditi, dobro živi', kaže.

'Što ću u gradu? Kavu mogu i ovdje popiti'

Mladi, kaže, ipak vole otići prema gradu zbog sadržaja kojih ovdje nema, no autobusna veza postoji. Prema njegovim riječima, autobus dnevno vozi dvadesetak puta, ali njega gradska vreva ne privlači.

Dok je u svjetskoj književnosti poznat dramski klasik Tennesseeja Williamsa 'Tramvaj zvan čežnja', našem sugovorniku tramvaj očito ne nedostaje.

'Izbjegavam grad koliko mogu, osim ako nešto moram obaviti. Što da radim u gradu? Kavu mogu i tu popiti. U tramvaju sam se zadnji put vozio prije pet godina, mislim da sam išao produžiti vozačku ili osobnu', prisjeća se Havidić.

Ipak, vraćamo se na činjenicu zbog koje smo ovamo uopće došli – javnih sadržaja u Havidićima prema statistici ima najmanje od svih zagrebačkih mjesnih odbora.

Havidić kaže da su za ono najosnovnije ipak pokriveni.

'Imamo autobus, vodu, odvoz smeća, to je ono osnovno. U Donjem Dragonošcu imamo vrtić, to je ljudima najbitnije, kao i školu. Sada je četverogodišnja, ali u postupku je gradnja osmogodišnje. Vatrogasce imamo u Lipnici, a ljekarnu i liječnika u Dragonošcu', nabraja.

Nedostaje im mjesto za okupljanje

Nešto im, međutim, ozbiljno nedostaje – javni prostor na kojem bi se ljudi mogli okupljati.

'Naravno da nam nedostaje javni park i nemamo na području mjesnog odbora zemljište te namjene. Tražili smo od Grada Zagreba da otkupi parcelu uz autobusno okretište, gdje bi logično trebao biti, ali sve sporo ide, stalno nas nešto odbijaju. Mislili smo tu napraviti i dječje igralište i nekakav mali dom u kojem bi se ljudi okupljali, s obzirom na to da njihov broj raste', kaže Havidić.

Dodaje da se doseljavaju, kupuju zemljišta i grade kuće jer je zemlja ovdje ipak nešto jeftinija.

Stanovnici imaju i druge, vrlo prizemne brige. Tijekom našeg dolaska radilo se na bankinama uz cestu, a upravo je stanje uske prometnice jedna od tema zbog kojih se ljudi često javljaju svom mjesnom odboru.

'Zagrebačke ceste nam navažaju bankine po selu i ljudi zovu jer žele da se to uredi i kod njih. Proširivali su cestu u susjednoj Lipnici, a od Grada Zagreba tražili smo još 2014. da prošire i našu, ali ništa. Kad se kamioni miču autobusu, unište bankine', opisuje.

'Ljepše mi je ovdje nego u Novom Zagrebu'

Dok čekaju širu cestu, a možda jednog dana i javni park, ostaje ono što Havidići već imaju – mir.

'Meni osobno je tu svakako ljepše nego, recimo, u Novom Zagrebu. Jasno, ne osuđujem nikoga, ljudi žive gdje mogu, ali u svakom slučaju meni je bolje ovdje nego u nekakvim zgusnutim urbanim sredinama. Mislim da je ovdje kvalitetnije', ustvrdio je Havidić.

Nakon nekoliko sati provedenih ondje malo smo se zaželjeli centra grada. Sjeli smo u automobil i navigacija je kazala: 24 kilometra, 36 minuta vožnje.

Krenuli smo prema Mjesnom odboru Kralj Petar Svačić, prvaku zagrebačke ljestvice dostupnosti javnih sadržaja. I vrlo brzo postalo je jasno da se ne mijenja samo krajolik. Kao da smo promijenili grad.

24 kilometra dalje – drugi Zagreb

Tramvajska pruga u Mihanovićevoj ulici udaljena je tek nekoliko koraka. Mira kakav smo ostavili u Havidićima nema.

Ljudi prolaze u svim smjerovima, ceste oko Preradovićeva parka pune su automobila, djelatnici Zrinjevca kose travu, a prolaznici se pod hladom drveća odmaraju na klupama uz fontanu. U ograđenom dijelu parka roditelji provode vrijeme s malom djecom.

Predsjednica Mjesnog odbora Kralj Petar Svačić bila je na poslovnom putu pa smo razgovarali s potpredsjednicom Petrom Curić.

Kaže da ju je ugodno iznenadilo čuti da je upravo njezin kvart prvi po dostupnosti javnih sadržaja, ali kada malo bolje razmisli, rezultat joj ima smisla.

Doselila se ovdje prije tri godine iz Sesveta, a upravo je dostupnost svega onoga što joj treba ono što danas najviše cijeni.

'Najdraži dio ovog kvarta mi je sam park jer je to zelena oaza s vodom i lijepim grmolikim biljem u centru grada, pa je vrijedna spomena. S druge strane, prometna povezanost je po meni najveća prednost u odnosu na moje prethodno mjesto stanovanja. Sada uz tramvaj imamo i Bajs, a sve potrebne stvari poput banke i dućana su na pješačkoj distanci', govori nam Curić u telefonskom razgovoru jer se nismo uspjeli sresti u kvartu.

'Paše mi vidjeti život oko sebe'

Curić ima 22 godine i gotovo suprotan odnos prema gradu od Drage Havidića.

Dok on centar izbjegava kad god može, njoj je upravo njegova živost nedostajala dok je živjela u Sesvetama.

'S obzirom na to da sam mlada, nekako sam to i zahtijevala i to mi je falilo u životu još prije i na početku studija. Kako sada ovdje živim, paše mi vidjeti život oko sebe', kaže.

Ipak, nakon iskustava iz Londona, Budimpešte, Varšave i Bilbaa, Zagreb joj se čak i ne čini pretjerano užurban.

'Ne bih rekla da je ovdje najužurbanije, pogotovo oko ovog parka, gdje su ljudi dosta mirni. Ima djece, ljudi šeću pse, sjede na klupicama i žive život', kaže Curić.

Ni 'najbolji' kvart nije bez problema

No ni kvart koji je prema statistici najbolje opskrbljen javnim sadržajima nije bez problema.

Stanovnici se mjesnom odboru javljaju zbog sadržaja u dječjem parku, popravaka i zelenila, a kroz participativno budžetiranje izglasan je i prijedlog kojim se planira dodatno ozeleniti Gajevu ulicu.

Roditelji koje smo zatekli u dječjem parku požalili su nam se na potrgane ljuljačke. Curić kaže da je mjesni odbor već usvojio zahtjev za popravkom te da se sada prosljeđuje Gradskoj četvrti Donji grad, ali zasad ne zna kada će problem biti riješen.

Za one kojima je zabava uništavanje javne imovine ima jednostavnu poruku.

'Uvijek želim naglasiti da to zapravo utječe na njih same. Ako ne oni osobno, onda će njihovi roditelji plaćati ono što je potrebno za popravak. Također, možda u budućnosti ni oni sami neće željeti da im se djeca igraju u potrganim parkićima', kaže.

To je samo jedan primjer, ali ima ih još prema kojima vidimo da Zagreb u sebi ima dva svijeta koja su rijetko u doticaju – svaki sa svojim radostima i problemima.

U ovom slučaju dijele ih samo 24 kilometra, a glavni grad Hrvatske, iako se tako ne čini, za svakoga nudi nešto. Kako za one koji vole vrućinu gradskog asfalta, tako i za one koji bi najradije živjeli na selu, okruženi zelenilom i bez žurbe.