Učenici završnih razreda osnovnih škola ulaze u izazovno razdoblje: U ožujku pišu nacionalne ispite iz osam predmeta, u travnju i svibnju čekaju ih bitke za što bolje završne ocjene, a u lipnju i srpnju dobar dio njih pristupit će prijemnim ispitima za upis u željenu gimnaziju. U sjeni 'superodlikaša', koji svoje ocjene tek trebaju opravdati, ostaju osmaši koji se bore za dvojke da bi završili obavezno školovanje
Osmi razred lani u Hrvatskoj nije završilo 126 učenika, što je najviše u proteklih osam godina. Daleko najviše, njih 23, bilo je u Međimurskoj županiji, što čini čak 2,05 posto ukupne tamošnje populacije osmaša. Slijedi Istarska županija (18/0,9 posto), potom Virovitičko-podravska (6/0,83 posto), Brodsko-posavska (10/0,7 posto), Šibensko-kninska (6/0,63 posto) i Osječko-baranjska županija (14/0,55 posto).
U ostalim županijama učenika s općim uspjehom 'nedovoljan' u osmom razredu manje je od pola posto, a niti jednog ponavljača nisu imale Krapinsko-zagorska i Ličko-senjska županija. U Zagrebu, gradu s najvećim prosjekom ocjena (4,4) i čak 18,4 posto superodlikaša među osmašima - svega pet učenika (0,06 posto) prošle školske godine palo je završni razred osnovne škole.
vezane vijesti
Uz dugogodišnju praksu zaokruživanja ocjena na više, u osmim razredima hrvatskih škola uobičajilo se 'posušivanje' jedinica, pa će ponavljači na koncu biti samo oni učenici koji ne ulože nimalo truda u popravljanje ocjena.
Nada Kegalj, psihologinja i stručna suradnica - izvrsna savjetnica iz riječke Osnovne škole Podmurvice, potvrđuje za tportal da učenici u današnje doba doista rijetko padaju razred. Neovisno o obiteljskoj situaciji, svaki osmaš ili osmašica u jeku osjetljive razvojne faze može popustiti u izvršavanju školskih obaveza, no na poticaj roditelja ili stručnjaka u konačnici se gradivo ipak nekako savlada.
'Izgubljena godina je financijski teret obitelji, a i društvu općenito. Petnaestogodišnjak na taj način lako može završiti 'na ulici'. Gubi svoju generaciju, gubi i ono malo motivacije za učenje, gubi interes za školom', ističe psihologinja.
'Nemoćni' roditelji
Ukazujući na žalbe roditelja da su im djeca kod kuće stalno 'na mobitelu', stručnjakinja kaže da im u današnje doba nije jednostavno zabraniti, pa čak ni ograničiti korištenje uređaja koji im je postao osnovni alat za društveni život. Roditelji adolescenata i inače osjećaju nemoć i gubitak kontrole nad djetetom, a osobito se grizu kada ono krene redati jedinice u školi i postaje, naoko, ravnodušno prema tom neuspjehu.
'Roditelji često ne znaju kako pomoći djeci, a teško im pada i kada im ne mogu platiti instrukcije ili privatnu stručnu pomoć', naglašava psihologinja.
Iza loših ocjena mogu se kriti različiti uzroci. U podlozi je nerad učenika, no činjenica je i da se učitelji razlikuju po metodama poučavanja, kao i zahtjevnosti, pa tako neki dijele jedinice češće od ostalih. O tome Kegalj kaže da se svi sjećaju da su u đačko doba neke predmete znali više, a neke manje, između ostalog zbog samih učitelja. Međutim, kada je riječ o učenicima koji nižu jedinice iz više predmeta, to je znak da se s djecom nešto događa i da im treba pomoći. U pravilu, to su učenici sedmog i osmog razreda.
'To su djeca koja su popustila nakon što su nešto doživjela u razvojnom trenutku. Takve stvari prođu. Različita su, ali mi svima pristupamo iz iste pozicije, s uvjerenjem da mogu uspjeti', tumači psihologinja Kegalj, inače dobitnica godišnje Nagrade 'Ivan Filipović', koju Sabor dodjeljuje za značajna ostvarenja u odgojno-obrazovnoj djelatnosti.
Njezin savjet roditeljima učenika koji su naglo popustili i ostali bez ikakve motivacije za popravljanje ocjena prilično je jednostavan: s djecom treba sjesti, razgovarati, ali i učiti.
'Da, baš tako. Roditelj može održati pažnju, pomoći djetetu kao da je u prvom razredu osnovne škole. Konkretno, može ga svojim roditeljskim autoritetom pozvati za kuhinjski stol i reći da će zajedno učiti zadani dio gradiva. Djeca to ne shvaćaju olako. S njima se još nešto događa: upravo zbog zasićenja vizualnim spravicama, mobitelima, laptopima, čini se da su danas sve više slušni tipovi. Kao da su ranije generacije bile više vizualni tipovi; nekad smo bolje pamtili gledajući tekst, slike, grafikone nego slušajući nekog kako nam nešto govori ili čita. Sada se to mijenja, što nije loše, ali bi značilo i da su djeca nesamostalnija', otkriva psihologinja, dodajući da taj dio priče još nije sasvim istražen.
Transformacija u srednjoj školi
Svakako, najteže je motivirati učenike koji su izgubili baš svaki interes za školu i koji se jedino brinu da će izgubiti svoju generaciju ako padnu razred. Velik je problem ako netko zareda jedinice iz više predmeta, a onda izostaje s nastave jer bježi od problema umjesto da se suoči s njim, pa u ostatku godine ostaje neocijenjen. Tada se, tumači psihologinja, sastaje razredno vijeće s učiteljima koji predaju tom učeniku, po potrebi se određuje produžna nastava, a s učenikom se razgovara o tome kada će odgovarati koje dijelove gradiva. Škola zove i roditelje, a ako je riječ o učenicima - korisnicima obližnjeg Centra za pružanje usluga u zajednici Rijeka, poznatijeg po bivšem nazivu Dom za odgoj djece i mladeži, uključuju se i odgojitelji. Osim njih, OŠ Podmurvice pohađaju djeca smještena u Caritasovom domu za žene i djecu - žrtve obiteljskog nasilja Sv. Ana.
'Ponekad nam dođu djeca iz drugih škola koja ponavljaju osmi razred. Činimo zaista sve što možemo da svim učenicima omogućimo završetak školovanja kako bi im omogućili da prođu dalje i upišu srednju školu. U pravilu djeca sa slabim ocjenama upisuju trogodišnje strukovne škole. Događa se i da tamo odustanu, presele se, ponavljaju razrede, ali ima i onih koji uspiju u srednjoj školi, sazriju kroz razvojne momente i na neki način procvjetaju. Recimo, djeca koja su upravo 'vrištala' odjećom, bojom kose, piercingom, tetovažama, odjednom u srednjoj školi postaju upravo suprotno od svega toga. Ima i djece koja se transformiraju i pronalaze svoj izričaj u umjetničkim programima, uglavnom likovnom. Učenice obično upisuju ugostiteljske i frizerske škole, a dečki rado idu u keramičare. Tu imamo dobrog iskustva s njihovim mentorima, koji možda i nemaju teorijskog znanja iz pedagogije, ali itekako znaju kako s tom djecom, odgajaju ih kao da su njihova vlastita', kaže psihologinja.
Pandemijske generacije
Uglavnom, u slučaju djece koja naglo popuste krivnja u pravilu nije na roditeljima. Načelno, moguće je da je bilo nekih odgojnih propusta u smislu popustljivosti, ali danas uglavnom svi roditelji 'štede' svoju djecu puno više nego što su to činili njihovi očevi i majke. Život učenika vrti se u trokutu roditelji - učitelji - vršnjaci i nema formule po kojoj bi se mogla precizirati nečija odgovornost za sunovrat školskih ocjena. Osim, naravno, ako nije u pitanju zlostavljanje djeteta koje je svima promaknulo, a to se rijetko događa. Teško se može uprijeti prstom i u razrednu dinamiku koja možda ne odgovara osobnosti pojedinog učenika.
'U osmim razredima oni više nisu u 'balončićima', druže se međusobno i s djecom iz drugih razreda. Znate, dio problema svakako je i to što ovim generacijama nedostaju one dvije godine iz doba 'karantene'. To sad izlazi na vidjelo. Karantena nije zatvorila samo društvo, ona je zatvorila svakog od nas ponaosob. Oni su tada bili u petom ili šestom razredu, u važnom razvojnom trenutku u svojim životima, a mi kao društvo taj smo razvoj u jednom trenutku prekinuli i zaustavili', napominje psihologinja Kegalj.
