Carles Puigdemont mogao bi se nakon gotovo devet godina egzila vratiti u Kataloniju, ali ondje ga čeka drukčija politička i društvena stvarnost. Sukobe s Madridom zamijenila je suradnja, mlade više zaokupljaju posao i stanovanje, a demografske promjene otvaraju nova pitanja o nacionalnom identitetu.
Španjolski Ustavni sud ovaj bi tjedan mogao ukloniti posljednju prepreku povratku bivšeg katalonskog predsjednika, piše Stephen Burgen u analizi za Guardian.
Puigdemont je 2017. pobjegao kako bi izbjegao zatvor zbog sudjelovanja u neuspjelom i nezakonitom pokušaju osamostaljenja Katalonije. Devetero njegovih suradnika osuđeno je na zatvorske kazne do 13 godina, ali svi su oslobođeni u roku od tri godine.
Odluči li sud 6. listopada, kao što se očekuje, da je optužba za zlouporabu javnog novca obuhvaćena zakonom o amnestiji iz 2024., mogao bi se vratiti bez straha od uhićenja.
No hoće li njegov povratak ponovno pokrenuti posustali pokret za neovisnost ili potvrditi da je njegovo političko vrijeme prošlo?
vezane vijesti
Katalonija se promijenila
Katalonija koju je napustio bitno se promijenila. Zanos masovnih prosvjeda te stalni sukobi i provokacije između Barcelone i Madrida ustupili su mjesto suradnji.
Od 2024. regijom upravlja Stranka katalonskih socijalista (PSC), predvođena Salvadorom Illom, španjolskim ministrom zdravstva tijekom pandemije covida. Njegov dolazak otvorio je razdoblje boljih odnosa s Madridom, gdje vlada Španjolska socijalistička radnička stranka (PSOE), s kojom je PSC povezan.
Mladi koji su nekoć gorljivo zagovarali neovisnost danas imaju hitnije brige. Plaće su niske, najamnine visoke, a stambeni krediti većini nedostižni. Zato 82 posto stanovnika Katalonije između 18 i 30 godina još živi s roditeljima.
Puigdemontova stranka Junts per Catalunya, odnosno Zajedno za Kataloniju, u petak je glasala protiv vladinih progresivnih prijedloga za rješavanje stambene krize. Takvim potezom teško će pridobiti mlade Katalonce ili njihove roditelje.
Promijenio se i sastav stanovništva. Strani državljani 2017. činili su 13,8 posto stanovnika Katalonije, a prema podacima za 2025., njihov je udio dosegnuo 18,7 posto. U Barceloni, navodi Guardian, doseljenici čine 32 posto stanovništva i dolaze iz 118 zemalja. Među stanovnicima od 12 do 35 godina njihov udio raste na 50 posto.
Tko je Katalonac?
To nacionalistima otvara pitanje: tko je Katalonac? Jordi Pujol, katalonski predsjednik od 1980. do 2003., smatrao je da je to svatko tko u Kataloniji živi i radi.
Iz razočaranja pokretom za neovisnost, međutim, izrasla je krajnje desna Aliança Catalana. Njezina čelnica poručuje da u Kataloniji ‘nema mjesta za sve’, konkretno za muslimane, čak ni one rođene u Španjolskoj. Takav bi stav obuhvatio i Laminea Yamala, zvijezdu Barcelone i španjolske reprezentacije.
Jačanje Aliançe, koju autor opisuje kao otvoreno rasističku, povuklo je udesno i Junts, tradicionalnu stranku katalonskog građanstva. Njihovi se stavovi o suverenosti pritom jedva razlikuju.
Katalonija, osobito Barcelona, u posljednjih je 25 godina od društva dviju kultura i jezika postala višekulturna i višejezična sredina.
Puidgemont i dalje sanja o neovisnoj Kataloniji
Puigdemontova poruka počiva na identitetu i osjećaju povijesne nepravde zbog odnosa Španjolske prema Kataloniji. Taj osjećaj dijele mnogi Katalonci, ali njegovu viziju danas je teže približiti biračima.
Doseljenici imaju vlastita pitanja pripadnosti i ne dijele nužno zamjerke prema Španjolskoj. Potpora neovisnosti nikad nije dosegnula 50 posto, a sada se kreće nešto iznad 40 posto. Sve više stanovnika ima roditelje iz različitih zemalja, višestruk identitet ili nacionalnu pripadnost ne smatra presudnom.
Puigdemont i dalje sanja o neovisnoj Kataloniji. No pitanje je odgovara li njegova vizija nacionalne države, utemeljene na jednoj kulturi i jeziku, društvu u koje se vraća.
