Novinari N1 televizije posjetili su je i prije sedam dana. Što je dobila od prošlog puta?

“Ništa, do dan danas ništa.” Na pitanje je li dobila bar nekakav odgovor baka Mira kaže: “Kad bude bit će, strpi se i gotovo. Više ništa.”

Ali na tvrdnju reporterke da njena kuća ima crvenu naljepnicu, baka Mira kaže: “Pa mora se rušit’. To sve unutra ošlo. To je sve za rušenje. Dimnjaka nemam, nemam ništa, sve je srušeno. Ali gdje ću? Gdje ću dijete?” Dodala je: “Nitko nije rekao ‘Dođi bako, ja imam posteljine, ima svega’. Nitko nije rekao ‘Dođi’.”

Je li bar gradonačelnik bio do vas?,upitala je novinarka.

“Ne. Ne. Ja ga niti čuti, ni vidjeti. Ovako dolaze, djeca dolaze, svaka čast. Djeca dovoze, ‘a bako neću to vraćati’. Što god kažeš, odgovor je ‘Nisam za to nadležan’. Imaju i drugi, a šta ja mogu? Koji drugi, ja ne znam. Kome čovjek da se obrati, nikome”, dodala je.

Ne zna ni koliko će još čekati.

“Ma otkud ja znam, diko. Ja u dom neću. Nisam ja za to da idem s onim babam’ koje su nepokretne hvala bogu, ja sam donekle pokretna. Šta da radim? Šta da radim?”, dodaje.

Na tvrdnju novinarke kako se stalno trese tlo, kaže: “Nek' trese. Treslo je i jutros, i noćas. Što ja mogu?”

Na pitanje ima li kakvu poruku za gradonačenika, za vladajuće, samo kaže: “Nek’ dođu, nek’ smjeste, dok ne vidimo što će biti, da imam negdje glavu zavući. To mi je poruka. Kakav kontejner, što će mi kućica… Da imam negdje ugrijati vode, da pružim ove jadne stare noge… Nitko ne dolazi, a kad treba glasanje, evo ih kod babe. Sad te ni’ko ništa ne pita. Tu sam ja ostala, rođena, što ja znam koliko godina. Imam pet-šest kokica, imala sam ja dok sam mogla svega. Muž mi je umro još ’87., 64 godine je imao. Imam 2.000 kuna penzije, nisam državi dužna ni lipe”, kazala je.

“Sjediš, čekaš kad će te potrpit, ona je za rušenje”, kazala je referirajući se na kuću. “Meni je samo da se smjestim, sumnjam da će biti bolje”, zaključila je baka Mira.